Znam da vrtić i parkić nisu isto, zato i sumnjam da je treniranje sa bakom super podloga za jaslice. Isto su pravila drugačija, i odnos.
Sa tatom ne bude često sam, jedino npr. vikendom, kad ja skočim na plac, a oni odu u parkić pokraj. Lijepo se tamo igra i ne plače za mnom. Negoduje kad se pozdravljamo, ali ga tata odnese na brzinu.
U jednu ruku sebe krivim za to što je kao vezan za mene, jer sam i ja jako vezana za njega, kažu da je to uzajaman odnos. Osobno nisam voljela vrtić i tu imam "problem" sa sobom, jer imam strah. Prvenstveno se brinem zbog njega, a naravno, znam da će i meni biti teško. Pa već mi je sad teško. Svu svoju nadu da će se veseliti vrtiću, temeljim na tome što je društven i nema straha od ljudi.