Evo pošto je sunčica potigla temu da se i mi javimo. Sjećam se da sam i ja ne tako davno gutala priče o posvojenju kao sančica i veselila se svakoj novoj napisanoj. Zato sam se i odvažila pisati na ovako javnom forumu, da ohrabrim sve koji tek trebaju proći taj put do svoje djece.

Dječica su super, zdrava, napreduju, najstariji sin i najmlađa kćer su početkom mjeseca krenuli u posebni vrtić, ali jeno ujutro, jedno popodne jer za stariju djecu imaju program samo popodne pa nam je raspored lud i ubrzaniji još nego prije ali nekako se stigne.
Srednji sin ne ide u vrtić jer bi to bilo neizvedivo, a i on je onako individualac i ne fali mu kolektiv, njemu je dobro uvijek i svugdje.

Moja kćer je eto tek s nepune tri godine počela jesti i drugu hranu osim izmiksane i povrće, htjela sam prvi dan kad je pojela zdjelicu variva zvati televiziju da obilježe taj slavni dan u njenom životu. Iako je jako vezana za mene, prilagodba na vrtić je prošla odlično, njen program je 5 sati, taman ni predugo niti prekratko. Inače je jako zahtjevna, ona traži i uzima puno viš pažnje nego braća, pa nam je vrtić super došao, da jutro provedem u miru s njima i da malo i oni dođu na svoje.

Srednji sin je 3.5 g. i poalo izlazi iz one fate "terrible two" i već se puno lakše dogovaramo i pregovaramo, jutro samo s dečkima mi je baš prekrasno.

Najstariji ide popodne u vrtić, on prilagodbu uopć nije imao niti trebao, nakon tjedan dana sve tete, čistačice, kuharice ga znaju kao i sva djeca. Jako voli ljude i društvo, stalno bi nekud išao.

Njih troje su baš prava ekipa, potpuno različitih karaktera ali se nekako nadopunjuju, baš smo komentirali MM i ja da ne možemo zamisliti da nemamo nekoga od njih, baš bi bila praznina čak i sa dvoje djece.