uh, odakle da krenem:


svašta ste lijepog rekli, i pametnog, nadsve!

još danas vrtim u glavi najfriškiji događaj koji me i potakao na ovaj post i razmišljam, pokušavam naći u sebi krivicu , ali ju ne nalazim!!!vjerujte, najčešće okrivim sebe i krenm se ispričavati, i ljudi na to navikli, pa automatski krive mene!!!

i stvarno, mislim da je misao nad mislima:
"Da se mogu vratiti unazad

vjerojatno ne bih rekao sve što mislim,

ali bi sigurno mislio sve što govorim"
problem je jer ja uvijek kažem šta mislim, i to je debeeeli problem!! ne može me svatko razumijeti, opravdati, shvatiti, pogotov ne onaj ko je automatski negativno nabijen,, pa jel nije tako?!

toga bih se morala držati, i hoću, od sad pa nadalje, bit će treško, ali moram se naučiti!

ali me isto ždere to što je rekla Trina: "A ja ne znam jesam li ja luda ili svi oko mene ali ne mogu se natjerati da me briga što drugi misle i kako me tumače.". kako me to ždere, i kako da se od toga odučim, e to bi bila lekcija nad lekcijama!!

rozagroza i vishnja, daću i ja od sebe sve da se naučim : "Sad me više nije briga, ne pačam se u tuđa posla, nikad sama ne davam svoja mišljenja dok me netko ne pita, volim da bude mir u široj familji jer ne vjerujem u prepucavanja, ako i iskrsne neki problem, a pozavajuči karaktere svih nas, ja se radije odmaknem i pustim da se prašina slegne i onda nastavimo bistre glave...
Ali nikome ne podilazim, ne pokušavam više nikog zadiviti, ne idealiziram odnose, i od kad sam tako počela razmišljat, život mi je masu lakši."

hvala vam, ljudi, puno ste mi pomogli, ovu rečenicu što je napisla sunca povečat ću i stavit si na svako slobodno mjesto da me podsjeća što mi je činiti, odnosno ne činiti!!