O, naravno da mi se desavalo.
I na poslu i privatno. Nekad je ispadalo da, sto se vise trudim oko nekih ljudi, bude sve gore.
Sa sirom porodicom (svekiji, ujak i ujna) trajalo je godinama. Na poslu krace, ali komprimovano, pa samim tim mucnije i teze za podneti...
Pokusavala, objasnjavala, cinila dobro, mirila suprotstavljene strane, nervirala se sto me ne shvataju, cak i mrze, pricaju i cine mi lose...
Pa odustala. Shvatila da nije nuzno problem u meni, da me u konacnici ne moraju bas svi prihvatiti i voleti. Dala vise vaznosti svome samopostovanju i integritetu. Okrenula se ljudima koji me prihvataju i vole bez ograda.
Znam da je to izuzetno tesko, mozda cak i nemoguce kada su u pitanju sasvim bliski ljudi poput mame, muza. Ono sto moras prihvatiti jeste da druge ne mozes promeniti, vec samo svoj odnos prema njima. Ako si sigurna da ti je srce cisto, a namere casne (kao sto sam ja bila nakon sto sam preispitala sebe), budi mirna i strpljiva, nezna i osecajna - budi ono sto i inace jesi, ali i nemoj dati na sebe. Los odnos prema sebi, na zalost, kao magnet privlaci tudje lose ponasanje, pa makar u pitanju bili i ljudi koji nas vole...