uh, odakle da krenem:
svašta ste lijepog rekli, i pametnog, nadsve!
još danas vrtim u glavi najfriškiji događaj koji me i potakao na ovaj post i razmišljam, pokušavam naći u sebi krivicu , ali ju ne nalazim!!!vjerujte, najčešće okrivim sebe i krenm se ispričavati, i ljudi na to navikli, pa automatski krive mene!!!
i stvarno, mislim da je misao nad mislima:
problem je jer ja uvijek kažem šta mislim, i to je debeeeli problem!! ne može me svatko razumijeti, opravdati, shvatiti, pogotov ne onaj ko je automatski negativno nabijen,, pa jel nije tako?!"Da se mogu vratiti unazad
vjerojatno ne bih rekao sve što mislim,
ali bi sigurno mislio sve što govorim"
toga bih se morala držati, i hoću, od sad pa nadalje, bit će treško, ali moram se naučiti!
ali me isto ždere to što je rekla Trina: "A ja ne znam jesam li ja luda ili svi oko mene ali ne mogu se natjerati da me briga što drugi misle i kako me tumače.". kako me to ždere, i kako da se od toga odučim, e to bi bila lekcija nad lekcijama!!
rozagroza i vishnja, daću i ja od sebe sve da se naučim : "Sad me više nije briga, ne pačam se u tuđa posla, nikad sama ne davam svoja mišljenja dok me netko ne pita, volim da bude mir u široj familji jer ne vjerujem u prepucavanja, ako i iskrsne neki problem, a pozavajuči karaktere svih nas, ja se radije odmaknem i pustim da se prašina slegne i onda nastavimo bistre glave...
Ali nikome ne podilazim, ne pokušavam više nikog zadiviti, ne idealiziram odnose, i od kad sam tako počela razmišljat, život mi je masu lakši."
hvala vam, ljudi, puno ste mi pomogli, ovu rečenicu što je napisla sunca povečat ću i stavit si na svako slobodno mjesto da me podsjeća što mi je činiti, odnosno ne činiti!!




Odgovori s citatom