Morat ću izvršiti neke korekcije u odgoju

[pomikaki]

majoslava, mislim da smo svi suglasni s teorijom da sukobe treba rješavati mirno i nenasilno - ako je ikako moguće.

Uzvraćanje udarca po meni (a vjerujem i po svim ostalim zagovarateljima takvog rješenja) dolazi u obzir samo kad je druga opcija pustiti da te tuku. U takvoj situaciji, zapravo, smatram da je i za odraslog čovjeka opravdano uzvratiti udarac - znači, ako si pritisnut uza zid, izložen fizičkom napadu, i nikog nema tko bi ti pomogao, a napadač ne prestaje udarati na verbalni apel za primirjem. Ili ako te netko napada i tuče dan za danom. Zar ne bi i ti u takvoj situaciji vratila?

[Tashunica]

pomi jedan veliki X.

[maria71]

Marko se zna obraniti.

Ponosna sam i na sebe i njega jer smo to uspjeli izgraditi .


Ne samo da zna izaći na kraj s vršnjacima, već verbalno sredi i puno starije od sebe. Ali na fini način. Jučer je prigovorio konobaru da se grubo otresao na njega jer je marko pitao za kusur. i veli moj marko, striček, ja sam mali i ne znam još dobro računati i ražalostio me je tvoj ton glasa. konobar je ostao ovak :shock: i

Od matere lajače ne može daleko past jabuka

[Bubica]

U takvoj situaciji, zapravo, smatram da je i za odraslog čovjeka opravdano uzvratiti udarac - znači, ako si pritisnut uza zid, izložen fizičkom napadu, i nikog nema tko bi ti pomogao, a napadač ne prestaje udarati na verbalni apel za primirjem. Ili ako te netko napada i tuče dan za danom. Zar ne bi i ti u takvoj situaciji vratila?

Ok, ali ovo sigurno nije situacija iz pocetnog posta. Ne govorimo o ekstremima nego o svakodnevnim situacijama u kojima se nasa djeca nalaze. Lako je dogovoriti se oko ekstrema...

[cvijeta73]

pomikaki, ako si pritisnut uza zid, onda ti je jedina opcija uzvratiti udarac. onda tu proradi instinkt bez obzira kako su te roditelji učili - vrati ili ne vrati.
a ako je dijete žrtva bulinga, to su strašne traume za dijete. sjećam se jednog dečka u mom razredu u osnovnoj školi kojeg su dečki baš maltretirali. mislim da je njemu bio tada dostupan nož ili nekakvo oružje, on bi vjerojatno bio kadar ubiti nekoga. to je preveliki problem da bi se rješio roditeljskim savjetom - pa, vrati i ti njima. da je mogao vratiti, vratio bi im. ali, nije.

ja još uvijek ne vidim ništa pozitivno u tome da djeci od malena odobravamo tuču i potičemo na vraćanje udaraca. a vidim, i u razredu od J, da je to vrlo česta praksa koju roditelji koriste.
i isto tako, ne vidim ništa dobro u tome. :/

i još jednom ponavljam, naš park je pun djece - ovakve i onakve, gradsko naselje, ima i onih koji kradu po dućanima, koji se tuku, koji otimaju bicikle manjima, koji pale vatru u parku - svega i svačega.
J je našao svoje mjesto, našao je sebi slične, a takva je većina djece. ako mu netko uzme bicikl, pusti ga da se provoza đir-dva, ako ne ide milom, zove nas da riješimo (čitaj:tatu ).

ni u ludilu ne ulazi u sukobe koji prevazilaze njegove mogućnosti obrane. :/

[mrč]

pomikaki, ako si pritisnut uza zid, onda ti je jedina opcija uzvratiti udarac. onda tu proradi instinkt bez obzira kako su te roditelji učili - vrati ili ne vrati.


:/

ne slažem se,jer se neka djeca,kad se nađu pritisnuta uz zid,i dalje-boje

[cvijeta73]

pomikaki, ako si pritisnut uza zid, onda ti je jedina opcija uzvratiti udarac. onda tu proradi instinkt bez obzira kako su te roditelji učili - vrati ili ne vrati.


:/

ne slažem se,jer se neka djeca,kad se nađu pritisnuta uz zid,i dalje-boje

a pa naravno da se boje. tko se ne bi bojao? i bolje je da se boje, i da bježe od nasilnika u pravcu gdje nema zida.
ali, ako ih odmalena učimo vrati udarac, čini mi se da bi, i to baš ova uplašena djeca, vrlo lako mogla biti s druge strane tog istog zida. :/

meni je ideja o savladavanju neke borilačke samoobrambene vještine za djecu isto ok. jer u suprotnom slučaju, tek ako počnu vraćati udarce na tom zidu, mogli bi vrlo lako izvući deblji kraj. :/

[Njojza]

mioj F je bio strasljiv i pustao je da ga ga tuku.
nije se znao/smio/htio odbraniti
ucili smo prvo da stvari rjesava verbalno, no nije pomoglo...
na kraju smo vjezbali kako da vrati
i nije mi zao
naravno da ga i dalje ucim da prvo rijesi verbalno, al ako ne ide, vrati
on je pak otisao u drugu krajnost pa sad zna i prvi udariti ali radimo na tome

nedavno je njegov drug udario njega a F mu vratio i to reketom po ruci jako
kad sam pitala pa zasto si ga tako udario
kaze on meni pa ti si me ucila da vratim
tu sam shvatila da nas ceka jos puno posla.....

[Svimbalo]

Ja bih samo potpisala cjelokupni Pomikakičin opus na ovom topicu

[pomikaki]

Bubice - pa mislim da i nije neki ekstrem, u dječjem svijetu događa se prilično često, i mislim da se većini djece dogodilo bar tu i tamo. Primjer koji sam navela, bio je jedan od ekstremnijih u mom životu, nisam, srećom, svaki dan bila izložena baš tako intenzivnom nasilju. Ima, nažalost, i onih koji to trpe češće.

Da čujem: ima li netko tko u cijelom djetinjstvu nije došao u situaciju da se morao fizički braniti?

pomikaki, ako si pritisnut uza zid, onda ti je jedina opcija uzvratiti udarac. onda tu proradi instinkt bez obzira kako su te roditelji učili - vrati ili ne vrati.

ja još uvijek ne vidim ništa pozitivno u tome da djeci od malena odobravamo tuču i potičemo na vraćanje udaraca. a vidim, i u razredu od J, da je to vrlo česta praksa koju roditelji koriste.
i isto tako, ne vidim ništa dobro u tome. :/

kako reče mrč, neki su možda odgojeni da im je taj instinkt potisnut.

Ne vidim ni ja ništa dobro u tome da djeci od malena odobravamo tuču i potičemo na vraćanje udaraca. Ja nisam na to mislila. Naravno da ću dijete poticati na mirno rješavanje sukoba. Ali neću je uvjeravati da se sve može lijepo riješiti. Nikad neću reći da ni pod koju cijenu ne udara. Neću dramiti oko svake dječje tuče. Nekad će se ona morati izboriti sama, bez pomoći roditelja i nastavnika. To je dječji svijet, u kojem ne vrijede ista pravila kao među odraslima. Neke stvari oni jednostavno tako rješavaju, i tek treba doći do razine gdje će sukobe riješavati civiliziranije. Evo, i neke od vas ovdje, koje se brinete da dobro odgojite svoju djecu, kažete da vaše dijete udara druge prečesto. Ja vjerujem da će se to riješiti s vremenom, uz dobar odgoj i psihičko sazrijevanje.
Dramiti ću, naravno vidim li da je dijete postalo žrtva pravog maltretiranja.
Isto tako, mislim da ću dramiti ako vidim da joj je postala uobičajena praksa da sukobe s vršnjacima riješava fizički.

Djecu treba malo po malo moderirati kroz različite faze, možda ćete jedan dan reći: ako te Tomica opet krene mlatiti, ne daj se, zvekni i ti njega (kad ti već ne pomažu tvoji prijatelji ni nastavnici, a Tomica ne odustaje od maltretiranja). Za mjesec dana ćete možda morati reći: Ok, namlatio si Tomicu, i znam da je bilo u samoobrani. Ali sad si se potukao s Natašom oko lopte. Ne misliš li da ste to mogli mirno riješiti?
I neće biti nikakva tragedija, ispričat ćete se Nataši, za par dana ćete se morati ispričavati Marku, pa će se vama doći ispričati Anuška i Sven... nije to ništa strašno, bitno da nije uvijek isti onaj koji udara ni onaj koji prima udarce, i da se svi trudite i idete na bolje, to je čista idila

[enci]

odgojena sam da mi je fizicko i verbalno nasilje do polaska u skolu bilo potpuno strano zato se i danas u takvoj situaciji doslovno smrznem i u prvom trenutku se ne znam obranit. verbalno nasilje me cak vise pogadjalo od fizickog. dreknuti na nekoga je verbalno naslije, obracanje tudjem djetetu povisenim tonom takodjer, ali nadjemo se u svakakvim situacijama, izgubimo zivce pa pretpostavljam i to se dogadja. zato postoji isprika, a u konacnici sto god mi pricali i kako se god deklarirali dijete uci iz naseg ponasanja. radilo se o svijetu odraslih ili djece sve se svodi na pomikakinu idilu.

[Majuška]

Da čujem: ima li netko tko u cijelom djetinjstvu nije došao u situaciju da se morao fizički braniti?

evo jedne

i čudom se čudim prateći ovu temu :shock:

Born and raised sam u starom trnju, među svakakvom dječurlijom, bosa cijeli dan s dečkima po drveću i nikad, ali baš nikad se nisam susrela sa ovime što opisujete :/ Mislim da se moj buraz (3 god stariji) jednom potukao sa klincem iz druge ulice i to je bio događaj ljeta!
U OŠ isto nitko nikoga nije maltretirao ni tukao


Ali...
moje dijete je samo ovaj vikend dobilo više pljuski (i jednom bio gurnut na pod) nego ja u cijelom životu :/
Ne vraćamo istom mjerom (iako se ja jedva suzdržavam!)

[Bubica]

ja se stvarno ne mogu sjetiti situacije da sam se potukla u djetinjstvu ili da mi je bilo zao sto nisam. Nisam se tukla niti s bratom, sjecam se hrvanja, ali to je igra...

Nikad neću reći da ni pod koju cijenu ne udara. Neću dramiti oko svake dječje tuče.

kada razgovaram sa svojim sinom nikada ne koristim iskljucive termine (barem se trudim ne koristiti ih), a niti dramim, svoj sustav vrijednosti u kojem je fizicka agresija neprihvatljiva mogu prezentirati i bez toga.
Ja i dalje vjerujem da djetetu treba jacati samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi, to je najjace oruzje koje mu mozemo dati, pri tome mu nece trebati fizicka agresija da se obrani od susjeda...

[Majuška]

Bubica, potpis

[majoslava]

takodjer se ne sjecam sukoba tokom djetinjstva da sam se morala braniti...

nisu se svi ljudi spremni tuci, vecina ih izbjegava konflikte .
ja radje brzo trcim i vristim nego sto uzvracam udarce, imam osjecaj da bih ih radje izbjegla...

[pomikaki]

Ja i dalje vjerujem da djetetu treba jacati samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi, to je najjace oruzje koje mu mozemo dati, pri tome mu nece trebati fizicka agresija da se obrani od susjeda...

ovaj dio totalno potpisujem, uostalom već sam pisala o tome na par drugih tema.

Inače sam u čudu što se nitko od vas nije tukao, a ja sam živjela u malom mjestu... i stalno je netko nekog maltretirao - istina češće sam viđala psihičko i verbalno nasilje, ali začinjeno lakšim fizičkim nasiljem. I nisam ja najgore prošla.

[Milana]

Evo jedne koja se tukla u djetinjstvu.
Sve je bilo u samoobrani i nikada nisam započinjala prva ali nisam ni dala da me netko maltretira. Dok s druge strane moj brat je recimo dobio puno batina od djece jer se nikada nije znao obraniti (pa sam ja uskakala kao supersister )

[Anci]

Inače sam u čudu što se nitko od vas nije tukao, a ja sam živjela u malom mjestu... i stalno je netko nekog maltretirao - istina češće sam viđala psihičko i verbalno nasilje, ali začinjeno lakšim fizičkim nasiljem. I nisam ja najgore prošla.

Ja sam se tukla.
Ali nije me nitko nikad maltretirao, ovo su bile dogovorene tuče s ekipom s vrha ulice

[nanuška]

Nekako sam trenutno mišljenja da kao što je ispravno učiti djecu da se ne tuku, jednako je ispravno učiti ih da je u redu braniti se, tj.uzvratiti napadaču u situacijama kad su sami opetovano napadnuti i izazvani, a na lijep način ne ide. Ipak trebaju napadaču pokazati svoje osobne granice koje ovaj očito ne poštuje, a na lijep način ne razumije.

zar se osobne ranice mogu pokazati samo fizickom agresijom?

moj sim ima skoro 9 godina, od pocetka imam stav kao i bundevica - fizicka agresija nema oopravdanja. Nikada mu nisam rekla da vrati udarac. Do sada nije imao nikakvih problema zbog toga, konflikte rjesava bez agresije, uspjesno.

U situaciji koju bundevica opisuje - ja bi sama prisla djeci (djeca su manja, je li tako) i naglasila da je udaranje neprihvatljivo. A druzenja u kojima je netko namjerno razbio nos mom djetetu, pa ako se to i ponavlja, bi prekinula, ne bi svoj sustav vrijednosti prilagođavala masi.

X

[Deaedi]

Ne stignem sas sve citati, ali i ja sam imala slicne nedoumice prije cca godinu dana, kada se moja cura nekoliko puta nasla u takvim situacijama. I rekla sam joj da vrati udarac, ali da prva ne pocinje.

I to puno bolje funkcionira nego da jadna bude vreca za udaranje.

[bleeda]

kod nas je pravilo ovakvo:

- prve ne smiju početi (ali ne znači da to ne naprave ponekad)
- na udarce smiju uzvratiti i štoviše moraju se obraniti, ni je ni MM nemožemo 24 sata dnevno paziti na njih.
- tužakanje odnosno prijavljivanje učiteljima, tetama, mamama se ne radi jer ne podnosim niti da meni neko dolazi tužakat moju djecu niti im dozvoljavam da to one rade.

kad mi dođe klinac tužit P. odkud ja znam je li to zbilja tako ili ne...uvijek svako ima svoju priču, pa sam to zabranila i ne želim biti dežurni policajac.

što se tiče situacije kad neki klinac udara moje dijete a njegov roditelj to gleda i ne reagira - ja se potrudim dovoljno glasno reći : "Pa vrati mu, šta trpiš da te lupa!"

sa I. mi se čini da će prije ona biti od one djece koja tuku sve oko sebe, jer iako joj je tek 14 mjeseci već šora sve redom.

[bundevica]

Puno ste mi pomogle svojim iskustvima i nažalost dok neki roditelji ne počnu učiti svoju djecu empatiji, ja ću mojoj djeci dati zeleno svjetlo za samoobranu.
Nisam skroz protiv tužakanja, jer ako se dijete neće (ne smije) potužiti roditeljima, tetama u vrtiću, učiteljici ili bilo kome tko mu je blizak i kada bude imao ozbiljnih problema (bullying, ucjena, krađa...) znači da će biti prepušten sam sebi.
Pa i mi odrasli tužakamo, samo što smo to nazvali ogovaranje (i ja na ovom topicu tužakam).
Nekako se naivno nadam da će mi se dijete povjeriti i kad bude tinejđer, ali tko zna...

[cvijeta73]

bez obzira na sve, meni je to i dalje pogrešan savjet :/

[bundevica]

ma, slažem se cvijeta, ali nešto moram mjenjati
probat ću i ovo što kaže bleeda, pa će se se možda koja mama i trgnuti

što se tiče situacije kad neki klinac udara moje dijete a njegov roditelj to gleda i ne reagira - ja se potrudim dovoljno glasno reći : "Pa vrati mu, šta trpiš da te lupa!"

[icyoh]

Moj L je premali, no planiram ga naučiti da se smije obraniti ako ga netko fizički napadne.
U redu mi je jačati samopouzdanje i usmjeravati ga da nasilje nije rješenje. No, u životnim situacijama će se susresti sa tko zna kim, a nisam pobornik toga da moje dijete šuti i trpi dok ga drugi mlate.

Meni osobno - znači ovo je isključivo moje mišljenje - smeta kada se djetetu na neki način "brani" samoobrana u situacijama kada je napadnuto. Smatram da svako od nas ima pravo na samoobranu i ne glumljenje vreće za udaranje. Učiti ga da udarac ne smije vratiti iako ih dobiva imam dojam da ga učim da bude žrtva. Jer koji put se u slučajevima bullinga nije moguće izvući riječima i stavom (znam što pričam - ja sam bila jedino "drukčije" dijete u svom djetinjstvu).

U samoobrani sam se tukla u ranom djetinjstvu. Pretpostavljam da bi se tukla i kasnije, no nitko se nije usudio napasti me kasnije. pa i dan danas bih fizički vratila nekome da me napadne, a nema policije u blizini.

[Anci]

Ja se slažem s cvijetom.
Meni je obrana npr. kad mene dijete krene udariti, da uhvatim njenu ruku i ozbiljno kažem da me ne udara.
A vraćanje bi bilo da je puknem nakon što ona mene, što je meni stvarno neprihvatljivo.
Isto tako kad se zakače moje dvije, nikad ne kažem- udari, gurno sestru i sl.
A ovo izjednačavanje traženja pomoći i tužakanja mi se nikako ne sviđa.

Onda se čudimo zašto je nekim zlostavljanim teško tražiti pomoć. :/

[yaya]

A ovo izjednačavanje traženja pomoći i tužakanja mi se nikako ne sviđa.

Onda se čudimo zašto je nekim zlostavljanim teško tražiti pomoć. :/

Debeli potpis

[pomikaki]

A ovo izjednačavanje traženja pomoći i tužakanja mi se nikako ne sviđa.

Onda se čudimo zašto je nekim zlostavljanim teško tražiti pomoć. :/

Debeli potpis

istina, ali među djecom se to tako shvaća, ne među odraslima
tako da možemo mi svom djetetu reći da traženje pomoći od odgajateljice nije tužakanje (ja ću to svakako reći, da ne bude zabune), ali djetetu neće puno značiti ako ga njegovi prijatelji označe (ili istuku) kao tužibabu.

Ja jesam za sve lijepe stvari koje nabrajate - nenasilje, mirno rješavanje sukoba, obraćanje za pomoć odrasloj osobi, ali moramo biti svjesni da je to (ponovo) ideal kojem treba težiti, ali u realnosti ima situacija kad jednostavno nije provediv i teba od toga odstupiti da bi se preživjelo i/ili uklopilo u zajednicu.

[Svimbalo]

Go pomikaki, go!

[Tashunica]

A ovo izjednačavanje traženja pomoći i tužakanja mi se nikako ne sviđa.

Onda se čudimo zašto je nekim zlostavljanim teško tražiti pomoć. :/

Debeli potpis

istina, ali među djecom se to tako shvaća, ne među odraslima
tako da možemo mi svom djetetu reći da traženje pomoći od odgajateljice nije tužakanje (ja ću to svakako reći, da ne bude zabune), ali djetetu neće puno značiti ako ga njegovi prijatelji označe (ili istuku) kao tužibabu.

Ja jesam za sve lijepe stvari koje nabrajate - nenasilje, mirno rješavanje sukoba, obraćanje za pomoć odrasloj osobi, ali moramo biti svjesni da je to (ponovo) ideal kojem treba težiti, ali u realnosti ima situacija kad jednostavno nije provediv i teba od toga odstupiti da bi se preživjelo i/ili uklopilo u zajednicu.

debeli potpis

[yaya]

A ovo izjednačavanje traženja pomoći i tužakanja mi se nikako ne sviđa.

Onda se čudimo zašto je nekim zlostavljanim teško tražiti pomoć. :/

Debeli potpis

istina, ali među djecom se to tako shvaća, ne među odraslima
tako da možemo mi svom djetetu reći da traženje pomoći od odgajateljice nije tužakanje (ja ću to svakako reći, da ne bude zabune), ali djetetu neće puno značiti ako ga njegovi prijatelji označe (ili istuku) kao tužibabu.

Ja jesam za sve lijepe stvari koje nabrajate - nenasilje, mirno rješavanje sukoba, obraćanje za pomoć odrasloj osobi, ali moramo biti svjesni da je to (ponovo) ideal kojem treba težiti, ali u realnosti ima situacija kad jednostavno nije provediv i teba od toga odstupiti da bi se preživjelo i/ili uklopilo u zajednicu.

Čekaj zar nisi ti uporno tvrdila na onom topiću o zločestoj djeci kako takva djeca zapravo ne postoje i kako se sve da lijepo i diplomatski riješiti..? :? Na moje pisanje kako sam Sonju učila kad ju netko napada nek se makne jer su zločesti ti se kosa dizala na glavi a sad tvrdiš da je vrati udarac udarcem bolje rješenje od "makni se od njih kad te udaraju"

[Bubica]

istina, ali među djecom se to tako shvaća, ne među odraslima
tako da možemo mi svom djetetu reći da traženje pomoći od odgajateljice nije tužakanje (ja ću to svakako reći, da ne bude zabune), ali djetetu neće puno značiti ako ga njegovi prijatelji označe (ili istuku) kao tužibabu.

radi se dakle o predskolskoj djeci-kako ce ona sama donijeti zakljucak da se radi o tuzakanju ako ih mi sami nismo naucili da se to zove tuzakanje!?! Bilo ovo idealiziranje ili ne, nista se nece promijeniti dok mi odrasli ne promijenimo svoje ponasanje i ne preuzmemo odgovornost za svoje postupke. Dakle, ako ja kazem djetetu da slobodno udari drugo dijete, ne bi li "vratio" i ako uporno tvrdim da je to jedini nacin da dijete zadrzi svoje samopostovanje i status u grupi,onda moram preuzeti i odgovornost za situaciju kada ce dijete to poceti generalizirati i udariti i kada netko vikne na njega, ruzno ga pogleda ili ima ljepsu igracku od njega...Jer, dijete je naucilo da se udaranjem nosi sa svojim strahovima i frustracijom!

[icyoh]

Pa zločesta djeca postoje i takva zlostavljaju drugu djecu (a ja sam politički nekorektna pa me nije sramota reći da su zločesta, a ne izazovna)

Ako te netko napadne fizički, a drugog izlaza nema, braniš se.
Nasilje nije rješenje, no isto tako ni samoobrana (u slučaju kada je to jedino rješenje) nije sramota.

[pomikaki]

Čekaj zar nisi ti uporno tvrdila na onom topiću o zločestoj djeci kako takva djeca zapravo ne postoje i kako se sve da lijepo i diplomatski riješiti..? :? Na moje pisanje kako sam Sonju učila kad ju netko napada nek se makne jer su zločesti ti se kosa dizala na glavi a sad tvrdiš da je vrati udarac udarcem bolje rješenje od "makni se od njih kad te udaraju"

Točno primjećuješ, samo sam čekala da se netko pozove na taj topic protiv mene

Ovako ja to nekako vidim:
Zločesta djeca... može se tako reći samo pojednostavljeno, za mene su sva djeca u razvoju i zato ne želim pristati na obilježavanje takve djece, nego samo i jedino na njihovo odgajanje u cilju da riješe svoje probleme, prestanu maltretirati druge i postanu dobri ljudi. Odrasle ljude lakše bih nazvala zločestima, i to je zapravo pojednostavljivanje jer su po meni i oni, kao i "zločesta" djeca, nesretni, ali za njih manje vjerujem u mogućnost preodgoja (premda ni to ne bi trebalo nikad isključiti).

Ja bih dakle svom djetetu rekla da se makne, ali bez onog da je to dijete "zločesto". Od tog epiteta mi se zbilja diže kosa na glavi, ne mogu si pomoći. Dopuštam da ga vi koristite, svatko ima svoje principe, ali meni nikako ne leži. Kako sam već rekla na tom ranijem topicu, išla bih na podizanje samosvijesti djeteta: Ti ne zaslužuješ da te netko maltretira; a ne bih je htjela učiti da neke ljude smatra lošima jer mi se čini da to vodi ka stvaranju predrasuda - koje se razvijaju tako da se zapravo nekog bojiš, pa ga izbjegavaš, i tako zapravo ne upoznaš, već razvjaš mržnju koja se temelju na strahu i nepoznavanju drugoga - da, sad cjepidlačim na veliko, nije to potrebno tako duboko gledati ali evo kamo me vode razmišljanja...

Micanje naspram vraćanju udarca... prva opcija je nenasilna, i ja sam za to da je se koristi prvu, u principu. No dođe do situacija kad je stalno micanje nemoguće. Ili do situacije da dijete stalno izmičući pred nasilnicima postane nesigurno, plašljivo, i provede cijelo djetinjstvo izolirano (recimo da je takav bio više-manje moj slučaj, i premda sam izrasla u skoro-pa-normalnu osobu, ne bih takve tužne osjećaje ni jednom djetetu poželjela).
Udarac - nikako ne bih dopustila djetetu da maltretira druge, ali u samoobrani, pogotovo kad se sve nenasilne opcije iscrpe bez rezultata, mislim da je najbolji način da se dijete obrani od nasilja, pa i uklopi u društvo, ako je sučaj takav da živi negdje gdje su djeca pomalo nasilna.

Znam da ćete sada reći da želite da dijete ima nenasilne prijatelje.
I ja to želim.
Ali ako bude živjelo u maloj sredini, moguće da neće moći birati.
Treba prihvatiti pravila igre... dok se ne radi o ozbiljnom nasilju i maloljetničkoj delikvenciji, za dijete u razvoju bolje je i takvo društvo (govorim o nešto nestašnijoj djeci koja su orjentirana na grublje, fizičke igre, ne o pravim nasilnicima) nego samoća, jer ona zaista pogubno djeluje na dječju psihu. I to su prave traume koje se teško liječe, nasuprot tome pokoja dječja tuča je za mene sasvim benigna pojava.

Ja se osobno ponosim svojim pacifizmom, ali bih, najozbiljnije, voljela da sam nekad davno još nekolicini klinaca (ne puno njih, ali nekolicini - da) podijelila ovakve šamare kao što je bio ovaj gore opisani aperkat. Koji se dogodio već kad sam bila negdjeu višim razredima osnovne, a do tad sam provela djetinjstvo stalno izmičući, nesigurna i često bez društva.

[pomikaki]

istina, ali među djecom se to tako shvaća, ne među odraslima
tako da možemo mi svom djetetu reći da traženje pomoći od odgajateljice nije tužakanje (ja ću to svakako reći, da ne bude zabune), ali djetetu neće puno značiti ako ga njegovi prijatelji označe (ili istuku) kao tužibabu.

radi se dakle o predskolskoj djeci-kako ce ona sama donijeti zakljucak da se radi o tuzakanju ako ih mi sami nismo naucili da se to zove tuzakanje!?! Bilo ovo idealiziranje ili ne, nista se nece promijeniti dok mi odrasli ne promijenimo svoje ponasanje i ne preuzmemo odgovornost za svoje postupke. Dakle, ako ja kazem djetetu da slobodno udari drugo dijete, ne bi li "vratio" i ako uporno tvrdim da je to jedini nacin da dijete zadrzi svoje samopostovanje i status u grupi,onda moram preuzeti i odgovornost za situaciju kada ce dijete to poceti generalizirati i udariti i kada netko vikne na njega, ruzno ga pogleda ili ima ljepsu igracku od njega...Jer, dijete je naucilo da se udaranjem nosi sa svojim strahovima i frustracijom!

Zaključak da se to zove tužakanje dobit će od druge djece, bez obzira što mu ti rekla.
Ja svoje dijete neću učiti da je to tužakanje, učit ću je da potraži pomoć odrasle osobe. Ali moramo računati na to da će naša djeca biti zuzeci. Cijela grupa će imati drugačije mišljenje i ono što smo im mi rekli doma neće im pomoći u ovom slučaju.

Nikad neću uporno (niti bilo kako) tvrditi da je udarac jedini nacin da dijete zadrzi svoje samopostovanje i status u grupi. Udarac neću spominjati možda nikada, eventualno u slučaju da vidim da mi je dijete zbilaj maltretirano, u vrtiću ili školi gdje mu ja ne mogu pomoći. Jedino što kažem da neću kategorički tvrditi djetetu da se nikad ne smije tući i da se sukob uvijek može riješiti mirno.

Ja sam na svojoj koži iskusila sasvim dovoljno da mi ne padne na pamet da to govorim djetetu koje nosi moje gene. (Možda bih rekla onome koji nosi icyohine :smajlićkojisezavlaćiubunker: )

p.s. i oprostite što se ponavljam, ali mi se čini da kao da su se neki moji postovi pročitali napreskokce (nema problema, i ja to radim) pa osjećam potrebu da ponovim

[Balarosa]

istina, ali među djecom se to tako shvaća, ne među odraslima
tako da možemo mi svom djetetu reći da traženje pomoći od odgajateljice nije tužakanje (ja ću to svakako reći, da ne bude zabune), ali djetetu neće puno značiti ako ga njegovi prijatelji označe (ili istuku) kao tužibabu.

radi se dakle o predskolskoj djeci-kako ce ona sama donijeti zakljucak da se radi o tuzakanju ako ih mi sami nismo naucili da se to zove tuzakanje!?!

Pa ne odgajam ja svu djecu.

Dakle, ako ja kazem djetetu da slobodno udari drugo dijete, ne bi li "vratio" i ako uporno tvrdim da je to jedini nacin da dijete zadrzi svoje samopostovanje i status u grupi,onda moram preuzeti i odgovornost za situaciju kada ce dijete to poceti generalizirati i udariti i kada netko vikne na njega, ruzno ga pogleda ili ima ljepsu igracku od njega...Jer, dijete je naucilo da se udaranjem nosi sa svojim strahovima i frustracijom!

Zbog čega je to naučilo?

Nekako mi se čini da smo opet u krajnostima.

"Nikad ne smiješ nikog udariti!"
"Slobodno udari."

Nije sve u tome. Ne bih nikad rekla "udari da bi vratio", ali želim da zna da se smije obraniti, da to nije zabranjeno. U slučaju MM koji je bio fino, pristojno dijete koje sluša mamu ta zabrana je bila pogubna, on je jednostavno trpio. Zato danas vrlo često reagira prilično agresivno kad se osjeti ugrožen. Netko je napisao nešto tipa "treba izbjegavati isključivost" i s tim se najviše slažem, još samo da naučim u praksi.

[pomikaki]

[Nekako mi se čini da smo opet u krajnostima.

"Nikad ne smiješ nikog udariti!"
"Slobodno udari."

potpis (i na ostalo, ali ovo bih naglasila)

[cvijeta73]

Ako te netko napadne fizički, a drugog izlaza nema, braniš se.
Nasilje nije rješenje, no isto tako ni samoobrana (u slučaju kada je to jedino rješenje) nije sramota.

s ovim se slažem.
ali opet ponavljam, u takvim opasnim situacijama, dijete da bi se uspješno obranilo, mora se znati tući.

ja, zamišljajući mog J u parku, u sukobu s dva tri grublja klinca, kako kaže pomikaki, uopće ne mogu dokučiti kako vi to mislite da bi im on vratio? :?
a nije neki žgoljo.

mm je isto odrastao praktički što se kaže na ulici. uvijek je uspješno izbjegavao fizičke sukobe. ok, ne baš uvijek, ali uglavnom, da. ono, budi okružem i blizak sa sebi sličnima, a s jačima od sebe budi dobar.

[Anci]

mm je isto odrastao praktički što se kaže na ulici. uvijek je uspješno izbjegavao fizičke sukobe. ok, ne baš uvijek, ali uglavnom, da. ono, budi okružem i blizak sa sebi sličnima, a s jačima od sebe budi dobar.

... i kupi ciglu
Ja isto tako nekako mislim kao ti.
Vidi se da na stavove dosta utječe naše odrastanje, iskustvo, naravno,
Pomikaki, žao mi je da si imala takvo djetinjstvo
Ja nisam, pa govorim iz svoje perspektive.
A i nisi ti neka krajnost.

Moje dijete (s 4 god) je imalo jedan sukob u grupi i nakon dva dana je riješila bez udaranja. A ni ne igra se s tom curicom uopće, ko što bi cvijetin muž napravio
Ima svoju ekipu, prijateljice dosta slične sebi jer joj takvo društvo vjerojatno odgovara.

A ova mala... ta vraća (sestri i sestričnma, bratiću) bez beda
A i prva je znala započet

A epiteti... pa pretpostavljam da će biti svakakvih epiteta: i glupačo i svašta, i ružan ti je crtež ... pa se nekako mora i s time naučiti nositi.

A jesam sad nadrobila....

[pomikaki]

ja, zamišljajući mog J u parku, u sukobu s dva tri grublja klinca, kako kaže pomikaki, uopće ne mogu dokučiti kako vi to mislite da bi im on vratio? :?
a nije neki žgoljo.

Pa kao ja - preporučam aperkat, brz i precizan, glavni treba pasti, a ostali će se odmah potom razići
I ako dođe do toga da se takve situacije ponavljaju, preporučam i da ne čeka toliko dugo kao ja.

[pomikaki]

i samo da dodam, ne mora mi nitko izražavati žaljenje - nisam najgore prošla, kako sam već rekla, i na kraju sam skoro pa zadovoljna sobom kakva sam ispala.
Jedino, žao mi je da nisam već puno manja znala uzvratiti udarac.

[icyoh]

ali opet ponavljam, u takvim opasnim situacijama, dijete da bi se uspješno obranilo, mora se znati tući.

ja, zamišljajući mog J u parku, u sukobu s dva tri grublja klinca, kako kaže pomikaki, uopće ne mogu dokučiti kako vi to mislite da bi im on vratio? :?

Ne znam o kom uzrastu pričamo, no upiši ga na neki šport. Ne zato jer će ojačati nego jer će steći "držanje" koje će većinu potencijalnih napadača odbiti.

A hoće li dijete vratiti udarac ili ne ovisi i o njegovom karakteru.
Ja bih vratila (i vraćala sam) uvijek, makar i prošla 100x gore.
Moj brat se nije branio nego je bježao (dok nije krenuo na vaterpolo pa ga više nitko nije dirao).

[debeljucka]

Moja djeca (doduše cure) od početka funkcioniraju na principu makni se od nasilnika i to je do sada dobro funkcioniralo. Uopće ne vole grube igre i na svaki navještaj agresivnosti dolaze mi javiti sta se desava i odmah gube interes za igru sa agresivnom djecom. Što se njih samih tiće starija (5)nije nikada sama kretala u sukob dok je mlađa (2,5) znala u "samoobrani" potezat za kosu ali smo to uvijek sankcionirali (riječima).
Kad bolje promislim, ja se isto ne sjećam nekih grubih igara iz djetinjstva. Izgleda da sam isto birala prijatelje koji su mirni i neagresivni.
Ne vidim razloga zašto se nebi maknuli od agresivaca (nakon što ih upozorimo ili ne). Za agresivce će (možda) biti dobra lekcija kad im se okrenu leđa.
Inače, djecu prijatelja ili u parku uvijek bez ustručavanja upozoravam kad se tako nešto dešava, a slijedeći korak je odlazak.

[meda]

ili ću prekrižiti neke "prijatelje". U čem je stvar?
Od početka učim djecu da se ne tuku, ne smiju nikoga drugog izazivati, rugati se, udarati, gurati...Ako ih netko dira, nek me zovu, nek mu (joj) kažu da prestane (dozvoljeno je i vikanje "Prekini!"), a u vrtiću nek se obrate tetama.
Problem je što izgleda da neki naši prijatelji svoju djecu uče "udari prvi, pa te neće nitko dirati". (npr. 4-godišnjak nas dočeka s "ako ne budeš dobar, istući ću te!"- znači, dobio je upute)
Kad nam dođu gosti sa djecom, pazim i ako je potrebno opominjem svoje da se ne guraju, da daju igračke..., a ako je potrebno i sankcioniram ih.
Kad smo mi u gostima sasvim druga priča: stalno moje netko gura, lupa, uzima igračke...a mame, ma ne bi ni pogledale, a kamoli opomenule. A ja glupača i dalje nemoj se tuči, nemoj ovo, nemoj ono
Pa kad moji vrate ja (još veća glupača) mojima držim bukvicu, a ovim malim izazivačima nitko ništa ne govori.
Mislim da ću i ja svojima dati vrlo jasne upute kako da se igraju i kako da se brane ili ću prekinuti neka druženja.
Ima li tko sličan problem i kako ste to riješili?

ja mislim da je ok opomenuti i tudu djecu ako pretjeraju, reci da nema udaranja, guranja, otimanja, ako vec mame nista ne govore...ako je to vec neko druzenje onda je logicno da svima bude ugodno, a ne samo nekima

nemoj ni svojima satima drzat bukvicu, pogotovo pred drugom djecom, jer ce ta druga djeca to debelo iskoristavati. ne moras ih trenirati da uzvracaju obavezno, al nemoj im ni sjediti na glavi za svaku sitnicu koju naprae nekom drugom i shvatit ce poruku

ja svoje dijete ucim da nije ok napadati, al da je u redu obraniti se, verbalno prvenstveno, ako je neko dijete bas nasilno savjetujem ga da se makne od njega jer mu to dijete nije dobar prijatelj i nema sta s njim raditi

ali, ako se radi o tipicnom povuci-potegni oko neke igracke, ne radim dramu, ne tjeram ga da obavezno posudi, poticem ga da lijepo zamoli, da priceka pa proba opet ako nesto jako zeli, ali da je ok ako ne zeli dati omiljenu ili novu igracku, al da tako ponekad i njemu ne daju i da je to njihovo pravo. otimanje ne odobravam, ni njemu ni drugoj djeci

ako je neka sprava u pitanju, pravo ima onaj ko je prvi dosao, i ako ga netko pokusa silom izgirati obratit cu mu se ja, necu ga nazvati zlocestim niti cu biti bezobrazna, ali reci cu da to nije u redu, da je on prvi dosao i da priceka pa ce dobiti, time pokazujem djetetu da ne priznajem zakon jacega vec fer igru, i zelim da zna da cu ga zastiti dok jos ne moze sam.
necu ni skakati po parku cim ga neko krivo pogleda, da ne bi neko pomislio. to mi je posebno antipaticno, al necu se libiti obratiti se nekom djetetu pristojnim tonom, pogotovo ako se druzimo s tom djecom.

kad ce bit veci neka trazi svoj put, nema tu generalnog zakljucka, kod nekog djeteta ce paliti vracanje, kod nekog drugog izbjegavanje odredenih osoba i situacija...nadam se da previse vremena nece provoditi u konfliktnoj atmosferi nego da ce se druziti s vrsnjacima na kreativan nacin, vidjet cemo, kako je krenulo puno se nadam

[sasa]

moje dijete ima 2.5 godine, prije otprilike pola godine stekao je prve prijatelje i počeo razmijenjivati igračke. važno mi je da on verbalno izražava što želi, a što ne. ne znam da li je to rezultat odgoja ili kraktera, vjerovatno oboje, no on je blage naravi, iznimno suradljiv i doista nikada nije nikoga udasrio, počupao, gurnuo, ugrizao, niti mu nešto oteo. ako su druga djeca gruba prema njemu, ili mu uzmu red na nekoj spravi ja inerveniram, slično kao meda, zamolim to dijete da prestane, pričeka i sl. i užasno me frustira taj stav koji mi biva katkada sugeriran u parku, da bi ga trebala pustiti kada mu otimaju stvari iz ruku ili se guraju preko njega na tobogan da se sam izbori za sebe. jer on se bori, i jasno i glasno govori da je on na redu ili da mu se ne čupa iz ruke, ali ne ide u fizički konflikt. i uopće ne vidim sto bi s tim postigli niti kakvu bi poruku zaprimio i što bi naučio. da mu veći mogu uzet red i igračke? a slabiji ne? da stvari funkcioniraju po principu tko je jači tlači? i da se sukobi riješavaju naguravanjem? ne znam, baš mi je mama djevojčice koja mučesto uzima igračke rekla da ja griješim jer radim stvari umjesto njega..mislite da je u pravu?

[sasa]

isprike zbog pogrešaka, ali dojim usput

[isvetica]

a što je s psihičkim zlostavljanjem?

[MGrubi]

moje dijete ima 2.5 godine, prije otprilike pola godine stekao je prve prijatelje i počeo razmijenjivati igračke. važno mi je da on verbalno izražava što želi, a što ne. ne znam da li je to rezultat odgoja ili kraktera, vjerovatno oboje, no on je blage naravi, iznimno suradljiv i doista nikada nije nikoga udasrio, počupao, gurnuo, ugrizao, niti mu nešto oteo. ako su druga djeca gruba prema njemu, ili mu uzmu red na nekoj spravi ja inerveniram, slično kao meda, zamolim to dijete da prestane, pričeka i sl. i užasno me frustira taj stav koji mi biva katkada sugeriran u parku, da bi ga trebala pustiti kada mu otimaju stvari iz ruku ili se guraju preko njega na tobogan da se sam izbori za sebe. jer on se bori, i jasno i glasno govori da je on na redu ili da mu se ne čupa iz ruke, ali ne ide u fizički konflikt. i uopće ne vidim sto bi s tim postigli niti kakvu bi poruku zaprimio i što bi naučio. da mu veći mogu uzet red i igračke? a slabiji ne? da stvari funkcioniraju po principu tko je jači tlači? i da se sukobi riješavaju naguravanjem? ne znam, baš mi je mama djevojčice koja mučesto uzima igračke rekla da ja griješim jer radim stvari umjesto njega..mislite da je u pravu?

djelomično su u pravu
pošto ti je dijete plaho, sve šta mu ostaje je izabrati: sukob sa nepristojnom djecom (verbalni ili fizički) ili biti na dnu hijerarhije

ti bi ga trebala podržati ako se odluči na sukob, tvoje odobravanje njegove borbe za mjesto u društvu biti će bitno za njegovo samopouzdanje

moja je isto plaha i blaga curica (3,5g), ne ulazi u sukobe, ona izbjegava
kod tobogana sam uz nju, no često su i drugi roditelji takvi da opomenu svoju djecu da je pristojno pričekati moju malu jer je ona na redu za spust

tvoj mali se pristojno ponaša, ali sa druge strane su nepristojna djeca koje njihove mame ne žele učiti pristojnosti na dječjem igralištu
pa im je lakše krivnju prebaciti na tebe, jelte:ti nisi dobro obavila svoj posao pa je mali pre-pristojan i nema šanse sa njihovim haharima

[mislava]

stariji je jak na riječima, i krupnije je građe, tako da do sada nije imao problema sa fizičkim nasiljem.
osim jednom, i to od puno mlađeg i sitnijeg djeteta.
koje ga je uporno gađalo velikim kockama, čupalo za kosu, i na kraju pogodilo u slijepoočnicu ogromnim autićem, tako da je imao poveće crvenilo.
mama i tata vide i čuju, ali ne reagiraju.
i što sada? reći svom djetetu od 35 kg da vrati ovome od 16-17 kg?
nakon što mi se četvrti put potiho požalio, uputila sam ga da to isto direktno ponovi tati od malog. koji ga je zatim odveo u sobu, počupao za kosu i odalamio. i eto ti ga na. osjećala sam se baš bezvezno.

nakon toga smo druženje djece prekinuli na par mjeseci. bez grižnje savjesti.

mlađi se zna izboriti za sebe.
ne udara prvi, ali ni ne ostaje dužan.
najviše ga ražalosti kada se neko dijete zaleti i otme mu igračku iz ruke, jer ih učim da se to ne radi.

roditeljski posao je zbilja težak, vječito vaganje i balansiranje.

[sasa]

ali on se ne povlači, samo što svoje nezadovoljstvo ili želje izražava verbalno. dakle on je stvarno jasan, kaže- hej sad je moj red ili nemoj mi otimati iz ruke ili nemoj me natezati i sl. druga je stvar sto mnogo puta druga djeca na to ne reagiraju i ja tu uskačem. tek tada... ne zelim ga poticati na fizički obračun, to mi je van svih odgojnih principa. ali eto, danas sam dobila po nosu jer sam intervenirala nakon što je v. sam reagirao i tražio da ga se pusti na miru. da nisam intervenirala ona bi mu otela igračku. i da, on bi naučio da ju drugi put ne pusti u natezanju, veći je i jači, i idući put bi ona ostala bez igračke. i šta smo naučili? tko je jači tlači. katastrofa.