slušam jučer ćaskanje među klijenata na jednom sastanku.
riječ je bila o ljetošnjem krstarenju.
sve same divote i blagodati!
meni sline cure i pitam se što ja među njima uopće radim!
ja tek uspjela do lokalne plaže i s prijateljima dvaput barčicom na obližnji otočić.
jednostavno se nema para za išta financijski zahtjevnije.
prolazilo mi je kroz glavu kako su oni neki sasvim drugi i meni daleki svijet.
nikada neću doživjeti ono što je njima uobičajeno.
nikada neću imati takvo iskustvo za koje je neophodno imati novaca više nego li za puko preživljavanje.
i sada, trebam li se šamarati zbog toga što nisam sposobna obezbijediti sebi i djeci ugodniji život?
zapravo, kada se zamislim, shvaćam da mi je novac prilično nebitan u životu odnosno nebitan za sreću kakvoj težim.
ne djeluje na mene motivirajuće u smislu da ga želim stjecati, ulagati, obrtati...
sve mi je to tako strano...
nekako imam osjećaj da ne pripadam ovom materijalističkom svijetu i da moj mentalni sklop funkcionira na sasvim drugačiji način.
čini mi se da bih bila zadovoljnija životom udaljenim od tehnoloških dostignuća, okrenuta prirodi, a prisiljena sam snalaziti se.
osjećam se kao neplivač u vodi!

ima li još takvih izgubljenih duša i kako se s time nose?