Kad se srce raspe u komade
Dugo sam razmišljala s kim bi mogla da podjelim tugu koju osjećam, i nakon dugog razmišljanja shvatila da je ovo jedino mjesto na kom mogu otvoriti dušu. I da budem shvaćena onako kako treba. Bez lažnih podrški.
Temu sam otvorila u želji da prenesem ono što me boli, i ako nema direktne veze sa mnom i mojom porodicom osjećam se jako loše i plače mi se. E ovako.....
Kad sam dobila uput za vto prvo što sam pomislila je kako pronaći osobu koja je bar djelimično prošla ili prolazi ono što mene i mog muža sleduje kako bi došla do informacija iz prve ruke. Još kao početnik nemaš pojma o čemu se radi, jedva zapamtim sve termine a tek kako se opredjeliti gdje raditi ivf, to je malo teži problem. Buva zvana "Maribor" je doletila odavde, čitajući forum i Vaša iskustva. I sjetih se jednog bračnog para koji se već dugo godina liječi i koji je išao u Maribor više puta. Ja sarađujem sa njihovom firmom i nije mi bilo problem da dodjem u kontakt sa njima. Vrlo brzo se sve rješilo, uz jednu poslepodnevnu kaficu dobili smo sve info. I što je najbitnije mnogo pohvala za samog doktora, cjeli tim ljekara, organizaciju, kliniku. Razmišljanju je došao kraj. Kontaktirali smo Maribor i zakazali konsultacije. Dok smo pili kaficu sa njima priča se lagano širila i pričali su nam njihov problem sa kojim se bore. Iza sebe imaju 3 IVF-a u Beogradu i 2 IVF-a u Mariboru. Nisu puno detaljisali oko razloga neuspjelih pokušaja osim što su rekli da njene jajne ćelije iz nepoznatog razloga umiru i zadnja 3 pokušaja nije ni došlo do transfera. Ako sam ja to tada dobro shvatila.
Sledeći korak im je bio odlazak kod nekog genetičara iz Amerike ali su odlučili napraviti pauzu, umorni su od svega do sad. Svo to vrijeme našeg razgovora bili su smireni, davali su bezbroj informacija koje bi nam mogle pomoći, a ja sam u sebi pomisilia odakle im tolika snaga. Ja na početku svoje borbe sam bila napola slomljena a oni su nakon 5 neuspjelih IVF bili smireni, pažljivi i sretni. Pomislila sam, pa da ono što te ne ubije onda te oživi.
Nakon tog sastanka dugo sam razmišljala o svemu. Shvatila da se sad brak pokazuje u kakvoj je snazi, koliko je naša ljubav jaka i da li ćemo uspjeti sve prebroditi. I nisam znala svoj odgovor. Nisam do tada ni razmišljala o tome. Mislila sam da je to to. Dugo smo se zabavljali, odlučili da se vjenčamo, volimo se od prvog dana isto. I nisam ni pomislila da će se razmišljanja početi mjenjati ako dođe do problema. Svaki problem je rješiv.Svjesna sam toga. Ali šta kad je problem ovako bolan, kad shvatiš da nemaš skime podjeliti ljubav, osim između sebe samih.
Prošlo je tri mjeseca od našeg zadnjeg susreta, ja i muž smo ih često spominjali, bili zahvalni na savjetima i divili im se na snagi i upornosti. Njenog muža sam srela u gradu i onako u letu na ulici rekao mi je da ne trebamo odustajati i da idemo samo naprijed. Njegova rečenica je bila sledeća "završio sam fakultet, imamo dobru i zdravu firmu, lagodno živimo, valjda je Bog htjeo da nemamo djecu ali šta ja tu mogu. Svako ima neku svoju sudbinu pa i mi svoju." Pomislih u sebi "Bože koliko je voli, kolike se oboje vole pa su i ovo prihvatili da je Božija volja". Za par sekundi sam svatila da možda kod mene ne bi bilo tako. Da li bi moj suprug ostao pored mene nakon 10god. borbe i kad svatiš da je borbi došao kraj a rezultata nema?. Da li bi svom prijatelju u gradu rekao da nismo uspjeli ali idemo dalje, šta i život bez djece je nekome suđen?. Nisam znala odgovor. I možda ga ne znam ni sada.Mješaju se osjećanja, ljubav, bol i strah od nečeg nepoznatog. Strah od bola. Još većeg nego što je sada.
Juče mi zvoni mobilni i imam poziv od nje. Zove me ne kafu da se vidimo, pita je li mi šta stiglo iz Maribora i da mi ispriča novosti u svom životu. Po glasu sam shvatila da su novosti velike jer je nekako djelovala usplahireno. Pomislih, ma sigurno je uspjela terapija kod genetičara i trudna je ili se sprema na novu vantjelesnu. Kad sam je zatekla u kafiću jedva sam je prepoznala. Bila je mršavija 10kg. I vidno propala.
Promuklim glasom mi je rekla da me nazvala na kafu da bi mi ispričala sve ono što se izdešavalo ali tek kad je skupila snage da priča o tome. Kaže da se razvela.
Prvo sam mislila da se zeza, da pokušava da me nasmije. Bila je ozbiljna. Ostavio je i otišao sa drugom ženom koja je starija od njega 15god. i ima djete iz trećeg braka. Rekao je da je najbolje da se raziđu i da zaborave jedno na drugo.
Dok mi je pričala plakale smo obje. Ona zbog svoje tuge ja zbog svoje. Surova stvarnost. Šta je loše u tome što je čovjek rješio da ima porodicu? I gdje piše pravilo da ta osoba mora biti mlađa, ljepša i bolja od ove predhodne? I da nema djecu iz predhodnih brakova? Nigdje ne piše. Ako prihvatiš sve onda pravila ne postoje.
Tada je ponovo ispričala jedan njihov razgovor prje dvije godine kada mu je rekla da je ostavi i oženi neku sa kojom može imati porodicu. Kategorično je negirao i rekao: Ti misliš da se može roditi djete s nekim tek tako? Treba nekog prvo zavoljeti. A ja to ne mogu. Volim i voljeću samo tebe. Posle par dana je došla kući sa izmišljenom pričom da se zaljubila i da hoće razvod. Pokušavala je na sve moguće načine da ga natjera da ode, iz straha da joj za 20god. ne kaže kako je pogriješio u životu, ostavši sa njom, bez svoje djece. Nakon izgovorenih njenih rječi o zaljubljenosti rekao je da ode 15 dana od kuće, sabere svoje misli i vrati se. Rekao je da je on uvjek tu pored nje.
I sad je došao kraj. Ostala je sama sa svojim mislima. Voli ga. Čas je puna bjesa i mržnje, čas ga voli i kaže da ne može živjeti bez njega. Shvatila je da ne može ništa promjeniti i da ga je izgubila.
Moja duša i tjelo su se rasuli na komade zajedno sa njom. Bila sam šokirana. Iznenađena. Izgubljena svativši da je čovjek lagao, da su sve njegove podrške bile lažne, da je sjedio sa nama i djelio savjete a u mislima već otišao svojim putem. I onda kad sam ga srela u gradu i kad je rekao ako je tako suđeno onda on ne može ništa promjeniti, i tada je već bila ostavljena.
Dok kuckam ovu poruku opet plačem. Pitam se šta je ljubav i sreća. I da li to uopšte postoji. Gledam u muža koji spava. Volim ga svim srcem, i dušom i tijelom. I on mene. I Bog nam je dao da se patimo. Možda ne još dugo, možda bude bebica vrlo brzo a možda ne. A mi, dokle mi trajemo? Dok se ne raspadnemo od ljubavi ili bola.
 |
|||
Odgovori s citatom
užas!! Ali, to se tako često dešava.
Pinky prvotno napisa
Trebala je biti mudrija. I ne čačkat mečku.
