Mislim da je ipak došlo vrijeme da odjavim svog prvog velikog cicoljupca!

Gabrijel će sutra napuniti tri i pol godine. Velike – male? Ne znam. Znam da se jednako živo i s puno nježnosti sjećam njegovog prvog podoja kao i ovog zadnjeg.

Vjerujem da bi možda i ranije prestali s dojenjem da nije ovog njegovog malog brata Gregora. Zapravo baš radi Gregora, s Gabrijelom sam provela i mnoge suzne trenutke. Prvi su bili bolne bradavice tijekom trudnoće, pa njegovo dojenje „na suho“, nakon poroda mi je bilo strašno teško dojiti ga radi nekog osjećaja iskorištenosti: naspram novorođenčeta djelovao je veliko i nezgrapno i nisam baš previše uživala na početku dojilačkog tandema. Ali kako je Gregor rastao tako sam sve više opet uživala i u dojenju mog starijeg djeteta.

No nekako spontano, još od prošlog ljeta, Gabrijel je prestao tražiti cicu svaki dan, pa su ti razmaci postajali sve dulji i dulji, ali onda bi došla neka prehlada i faza maznosti pa bi onda opet malo intenzivirali dojenje i tako u krug... Sad već godinu dana bi to obavezno bilo u pravom tandemu jer se Gregor mora obavezno pridružiti pa makar se bio netom podrignuo od cice ...

Ipak, ovo proljeće je Gabrijel je sve manje i manje tražio. Neki njegovi prijatelji su dobili braću i sestre i nekako uz priču o tome da kako sada cicaju samo male bebe, on se osjetio velik. Malo sam ga i ja potakla – nije baš sve bilo na njemu – ponekim komentarom ili jednostavno odvlačenjem pažnje na nešto drugo. Ovo ljeto će prvi puta provesti tjedan-dva –tri (koliko izdržimo i on i mi) s bakom na selu bez mene. Hoće li prvo poželjeti cicu kada me vidi? Pa nadam se da ipak ne

Sasvim mi je dosta i ovaj moj mali cicoljubac