U dobru i zlu i 888, sve smo mi to prošli, kao što sam već rekla mi za svoju dijagnozu znamo već pet godina, a u braku smo sedam. I meni je uvijek išlo na živce kad me počnu tješiti, ali nisu ljudi krivi, samo su needucirani, a osjećaju da moraju nešto reći. Ja im onda smireno objasnim da nisu sve dijagnoze iste i da se neki oblici neplodnosti vrlo lako liječe, a neki uopće ne. Iskreno, u tim razgovorima shvatila sam da većina ljudi pa čak i mladih nema pojma o vlastitom tijelu, o hormonima, o genetici i o tome kako funkcionira spolni sustav. Jedna moja poznanica, mlada cura s fakultetskom diplomom, rekla mi je da prvi put čuje o XX i XY kromosomima. A mojoj mami je sve to toliko apstraktno da uopće ništa više ne pita jer ništa ne razumije.
Nas su isto ispitivali, ali mi bismo uvijek odgovorili nešto tipa: "Bit će kad Bog da." ili " To više ne ovisi o nama." Tko je pametan odmah sve skuži. Moram reći da smo bližim prijateljima i rodbini odmah sve rekli i da su nam oni podrška u svemu. Najvažnije je da se ničega ne sramite i da stoički podnosite to svoje stanje. Morate biti hrabri i jaki i reći sami sebi, ok, ako je to moj životni križ, ja ga prihvaćam i ponosno ću ga nositi. Recimo, ja ne dopuštam da me ljudi sažaljevaju i kažem im da mi nismo nesretni i da svejedno volimo svoj život, da imamo ispunjen život nekim drugim stvarima, volimo svoj posao i imamo razne hobije i interese, imamo dva prekrasna nećaka s kojima provodimo vrijeme, imamo puno kumova i zapravo stalno organiziramo nekakva druženja, proslave rođendana, godišnjice braka, roštiljade i sl. Jedino što nas pogađa je to što nas neki ne zovu na proslave dječjih rođendana, jer eto mi nemamo djecu, a kao na tim rođendanima se druže djeca.
Uglavnom, želim vam reći da vam baš sad treba druženje, ali s pravim prijateljima i rodbinom, tj. s onim ljudima koji vas vole. Iskreno im sve recite, kakav problem imate i kako se osjećate. Vidjet ćete, ti razgovori će vam jako pomoći. Sretno!