888, što se tiče RS mogućnost za potpomognutu s donatorskom spermom ne postoji i sumnjam da će u bližoj budućnosti biti. Uopšte, kad je u pitanju muški sterilitet nema pomoći u RS. Što se tiče usvajanja i to je dug i mukotrpan proces, bez jake veze, teško ćeš nešto postići.
Potpuno te razumijem kad kažeš da je teško živjeti u maloj sredini s takvim problemom, i sama se s tim suočavam. Kod nas u okolini svako zabija nos u tuđa posla. Ne mogu shvatiti da ljudi nemaju toliko obzira da su u stanju tri godine zaredom kad god te vide ( a viđaju te skoro svaki dan) pitati: šta ima novo i kad ćete vi? Pa ako samo malo uključiš logiku, možeš skontati da postoji problem ako neko nakon tri godine braka nema dijete, a rješio je neka osnovna pitanja koja bi ga možda sputavala (npr, posao, stan, auto, itd). Što je najgore, mm se nikako s tim ne može pomiriti, ne može podnijeti pomisao da nas ljudi sažaljevaju, on čak ni svojim roditeljima to nije rekao. To meni dodatno otežava stvar, jer kad god odemo kod njih svekrva me pita šta ima novo i gleda me u stomak. Imam osjećaj da mene krivi.
Nije lako dati savjet u ovim situacijama, ali mislim da svako od nas mora prihvatiti situaciju kakva jeste i pokušati u skladu sa svojim mogućnostima naći najbolje rješenje. Meni lično posvojenje i potpomognuta s donorom djeluju sasvim ok, ali mm se još s tim ne može pomiriti. Ni ja nisam zato da idemo na te opcije dok ne ispucam sve mogućnosti za biološko dijete, ali ako ne daj Bože, vidim da nema šanse, samo molim Boga da mm to prihvati i da počnemo gledati druge opcije, jer mislim da bi se teško mogla zadovoljiti životom bez djece. Ne bih da nekog uvrijedim, svako zna najbolje za sebe, ali mene i sama pomisao na to slomi, pogotovo što potičem iz mnogobrojne porodice.