Joj, Ledena, razumijem potpuno tvoju ogorčenost. Meni dođu dani kad sve krivim za ovo što nam se događa. Nekad krivim ljude možda i bez razloga. Krivim šefa mm koji ga svaki dan dovede do ludila, pa je stalno nervozan, krivim njegove roditelje zbog kojih je on imao težak period u živou i ja sumnjam da je taj šok i stres koji je tad proživio ostavio posljedice. Ma krivim sve i svašta. Mogu misliti kako je onda gledati nekog svaki dan ko je sigurno zbog žurbe pogriješio. Iskreno ja mislim da nebi izdržala da mu to kažem u lice.
Ipak ne smijemo odustati. Moramo sve pokušati. Svaki put kad su nam doktori rekli da nema šanse bez donacije i da ne trebamo ići ni na biopsiju, ja otplačem i krenem dalje. Neki inat u meni tjera da ne odustajem. Da se pita mm on bi davno odustao, njemu je dovoljno bilo jednom reći da ne može i to je to. Ja još moram i njega gurati.