Pogledala sam sinoć Free solo i još uvijek ne mogu doći sebi. Film je svakako zaslužio oskara, ne znam jesu li autori naprosto imali sreće da se većina radnje događa na na tako vizualno impresivnom mjestu, pa svaki kadar ispada kao razglednica ali u svakom slučaju su tu činjenicu lijepo iskoristili. Protagonist filma je apsolutno fascinantan lik, nevjerojatna je količina predanosti, perfekcionizma i konačno racionalnosti kojom funkcionira i u životu i u penjanju. Cura mu točno dođe kao predivan emotivni kontrapunkt, potpuno oprečna njemu hladnom i analitičnom (gotovo autističnom). Stekla sam dojam da je njihova veza i njegova sposobnost ostvarivanja intimne emotivne veze na neki način još jedna stijena na koju se on treba popeti, u čemu je puno lošiji nego na pravim stijenama.ina33 prvotno napisa
Vjerojatno zbog mog straha od visine, film me podsjetio na Man on wire i The Walk, tj. priču o Petitovoj šetnji na žici razapetoj između tek izgrađenih njujorških blizanaca. Obje priče izazivaju istu razinu užasa - neizmjerna visina, jedan pogrešan korak te dijeli od sigurne smrti - s tom razlikom da je u Man on wire-u teško pronaći drugu motivaciju liku osim silne želje za egzibicionizmom i slavom. Takav dojam nisam stekla u Free solou, iako ne tvrdim da Alex djelomično nije motiviran istim.
U mom umu zagušenom pop-kulturološkom referencama, Free solo bih najjednostavnih opisala kao mješavinu The Walka i 127 sati, eto, na to me podsjeća.
Mislim da ću ga sigurno pogledati još barem jednom s djecom. Baš maloprije sinu dok zabušava s pisanjem lektire govorim da zamisli da je na stijeni i da može ići samo naprijed, takav mindset je potreban da se neke stvari postignu i tom smislu je film vrlo inspirirajući.
Iako je gotovo svaka rečenica izgovorena od Alexa u filmu kao stvorena za inspirational quote, dala sam si truda i iskopala onu koja je meni bila najfascinantnija, u kojoj čita naglas svoje bilješke i savjete samom sebi vezane za predstojeći uspon na El Capitan:
Pitch one, stay left towards the top, splitter, it feels more secure.
Pitch two, trust the right foot, rock on, trust the feet, right hand to the last under cling.
Eight, easy romp. Go fast.
Nine, stay outside of the down climb, careful of blocks.
Pitch 26, sort of lie back and up the corner, key left-hand pinch thing, right foot back step on the lower edge, left foot faced against the wall, stand up. Left hand to the huge ear jug thing, switch the feet, match the big jug, left foot jams into the crack, then you see right-hand down pulling on the top part of the jug, left hand goes into this flared slot thing, which you can either fist jam or hand jam, either way, it's like a flare jam in the slot. Sag down onto it, right hand crosses under to an under cling, side pull. Right foot sinks low to a flat edge, left foot steps through to an edge, right foot back steps really high so you can sag your weight around the corner without having to swing. Left foot out to the big horn, right hand through to a little finger pocket, you go left foot out to an edge around the corner, you can actually push all the way into the corner, then you can grab this down pulling right hand, flat, like a small crimp. Left hand to the other under cling, switch your feet on the rail and then just reach through the jugs, and then it's done.
The key thing for the crux, pull hard, trust feet, "trust" underline, double exclamation point, period.
Autopilot. Period.
 |
|||
Odgovori s citatom
!!! Jel' da da je fascinantno ovo - osjetiš s njim točno da je ušao u autopilot - zen - flow - kako god to nazvali. I da će uspjet taj konkretni put.
