Tàr je sjajan, sjajan film. Nešto posve drugačije u odnosu na prevladavajuću produkciju skrojenu prema gledateljskim nišama filmova za boomere, sredovječne muškarce i(ili) žene, klince, poklonike SFa ili superjunaka...
Sve je tu naoko prigušeno, obavijeno nekom elegancijom kakvu baštine samo elite, gotovo božansko u umjetničkom dosegu. A ono bitno se događa ispod površine i ono je sirovo, iskonsko i nasilno. Svodi se na moć, nevidljivu silu koja u jednome času tu, priznata i prepoznata kao autoritet, a samo dva koraka poslije, rastočena i razotkrivena kao obična žudnja, prosta poput kvarna voća. Maestralno ostvarenje, uz brilijantnu izvedbu Cate Blanchett.

Još jedan potpuno drugačiji film je Trokut tuge. Klasna, društvena drama bez presedana u novijoj svjetskoj kinematografiji (a da nije dosadna pretenciozna ljiga). I svršetak/rasplet, o kojem je ovdje bilo riječi je sjajan, meni vrlo spretno izveden - otvoreno/zatvoren. Film je gadljiv, jer drugačiji i ne može biti budući da oslikava prirodu ljudi koji su besramno bogati i izopačeni.

Avatara sam također gledala ali mi je bio nevjerojatno dosadan pa je možda bolje suzdržati se od komentara.

S druge strane, Fabelmanovi su mi bili zanimljiv film. Ali istodobno i nekako izvještačen, uz karikaturalno prikazane likove. Djelomično sam ga doživjela i perverznim, budući da je riječ o poluautobiografskom ostvarenju. A opet ne mogu mu zanijekati vrlo visoku estetsku razinu.

Od starijih filmova, u reprizi sam gledala Juno s podmlatkom i baš smo se zabavile. Odličan scenarij, casting, glazba. Baš lijep film, nije ga pregazilo vrijeme.