Nemam pojma kako da reagiram, i dali uopče da reagiram?
Ovako, mm i ja smo dugo godina bili frendovi sa jednim parom s kojima je on studirao. Oni su iz drugog grada, i dosta često su znali doč do nas, prespavat, doveli bi svog psa, uvijek bi im spravila super klopu itd. Bili smo uvijek pristojni prema njima i za razliku od drugih njihovih frendova, nismo se obazirali na njihove karakte...ali oni su dosta težak par, uvijek se svađaju, vrijeđaju jedno drugo na užasne načine,deru se, napušavaju se od jutra do sutra itd. I naravno da nam nisu bili najlakši gosti koje smo mogli imat, ali ajde, znaju se dosta dugo svi skupa i mnogo se stvari tolerira, ipak nismo se viđali više od 4-5 puta godišnje.
Ona je onaj tip žene koji svima nalazi mane, svima odmah mora reći svoje mišljenje o njima, dosta često se mješa tamo gdje joj baš i nije mjesto, voli raspravljati, svađati se, tako da je uvijek naš susret s njima bio totalni "energy consumer" i masovno ogovaranje, raspravljanje - svaki put su svi o kojima se pričalo (ogovaralo) ispadali luđaci i neispravni a oni apsolutno ispravni...iako u mojim očima to i nije baš tako bilo, ali meni se ne da raspravljat i svađat pa se samo smijem, uostalom nemam neke aspiracije da se namečem svojim mišljenjem...zaboli me tko kako i što misli dok god se ne dira u mene ili dok god nije to degutantno...
Kad su umrli naši dečki, morali smo po smrtovnice ići u drugi grad. Možete samo zamisliti kako smo se osječali, totalni nadrealizam, nisam mogla ni pojmiti da mm i ja idemo obavljat nešto takvo...i oni nama ponude tj. inzistiraju da prespavamo kod njih iako smo imali durgih opcija...i ajde...dođemo navečer kod njih...osječamo se doslovce ko dvije raspadnute krpe...i jedino što želimo je zaspat-probudit se i ić doma.
I tako malo po malo sjedimo, ide lagana prića, ja šutim jer mi nije ni dočega...i priča se razvije u raspravu...rasprava u neku semi svađicu...ona upire da se priča o tome kako smo mm i ja prava djeca, razmišljamo kao djeca, ne shvačamo život itd. Da sad ne dužim, par puta izjavi stvari poput:
Da ste bili pametni otišli bi u Zagreb i sad bi djeca bila živa - tako bi ja napravila!
Realno je da žena pati 2-3 mjeseca nakon gubitka bebe, nakon toga mora kontrolirat svoje ponašanje i ne može si dopustiti da reagira u afektu!
Kad sam joj ja rekla da nema pojma o čemu govori i da nek bolje šuti, ona meni odgovori: E sad si stvarno pokazala da si zla!
Napdne me jer svoje razmirice sa svojom svekrvom nisam rješila tako da sam otišla do žene i izgovorila joj svašta u facu, nego sam čekala da se prašina slegne i nekako mirno rješila neke probleme koje smo imali...po njenom je to bilo dvolično i samo pokazuje da imam dva lica, i da je ona puno iskrenija i bolja od mene...u svakom slučaju, napad za napadom...na koji sam ja na koncu i odgovorila i rekla da prestane bit degutantna, i da više prestane turat nos u tuđe živote. Rekla sam joj da je prešla granicu i da nema pravo uopče spominjat moju djecu a kamoli me napadat u smislu da smo mi krivi što nismo se ponjeli odraslije! Kao da možeš planirati da če te doktor zahebat i da če ti se život u minuti raspasti!
I sad....iskreno zaboli mene što itko misli o meni, ja se danas niti malo ne ljutim na nju zbog toga jer mi je rekla svoje mišljenje o meni...ali sam se iskreno uvrijedila jer mi je dirnula u moju svetinju, a to su moje bebe. Od tog dana joj se više nikad nisam javila...a nakon rasprave sam smirila vatru, i pošla spavat, ujutro smo popili kafu, zahvalili se i otišli...
Danas mm zove s kafe s frendom s faxa, i govori da ona okolo priča da smo mi nezahvalni, da je ona bila tu za nas kad smo je trebali, prespavali smo kod nje...užasno je ljuta, i (u međuvremenu je zatrudnila) ne zaslužujemo da nam reče da je trudna itd. Navodno svakome priča kako smo užasni...
Kad takvo nešto čujem, znam da zapravo ne želim reagirati, i želim joj svu sreču na svijetu, ali ne mogu da se ne iživciram kad netko uopče ne razumije da nije postupila uredu! I zapravo sve ovo pišem samo da me netko skulira i reče smiri se i pusti to...da li ste ikada bili u ovakvoj situaciji gdje ste osobi koja vas je zaista povrijedila-uvrjedila, htjeli nešto reči a prešutali?
 |
|||
Odgovori s citatom
Moover prvotno napisa
! Ovako kako ih ti opisuješ, ja bih bila mirnija bez tih ljudi u svojem životu i bez razmišljanjima o njima, nego sa.
Ja na takve i slične imam vrlo nizak prag tolerancije i teško da bi im pustila da uđu u moj život. Zaboravi. Nemoj dozvoliti da te i dalje tako muči to "prijateljstvo".
