Mene su moj starci - gastarbajteri kao malu bebicu od 7 mjeseci dali baki i dedi načuvanje kako bi oni mogli što više raditi i što prije napraviti našu obiteljsku kuću...
Konačno su je završili i uredili kad sam ja imala osam godina, ali nisu se onda vratili jer: Od čega bi živjeli?
Još uvijek mi je tata u njemačkoj, a mama se odselila iz Zagreba.
Odnosi su nam očajni i zato pišem ovaj post tako hladno i bez ikakvih smajlića jer i sad sa 30 godina iako jako dobro znam sve razloge zbog kojih su napravili kako su napravili, ja osjećam strahovitu rupu u srcu.
Kao teenagerka sam bila strahovito biljesna na njih zbog toga, sad sam ipak odrasla, razumijem ih bolje, oprostila sam im ali jedno ne mogu: ne mogu ih voljeti![]()
ne zato što ne bi htjela, već zato što jednostavo ne mogu, ne mogu glumiti bliskost jer ne možeš biti blizak s nekim koga si najveći dio života viđao 4 puta godišnje![]()
A oni su tužni, jadni potrošeni starci koji nit imaju puno love kako su planirali, a i za to koliko imaju su platili strašnu cijenu: imaju dijete kojem je sad nakon tolikih godina razdvojenosti zapravo svejedno hoće li ih i kad vidjeti, dijete kojem ne predstavljaju ništa u životu jer ih nije bilo onda kad su morali biti tu za mene, dijete koje je spremno potpisati da ne želi ni jednu marku nasljedstva jer mi ništa ne znači...
Jadni jadni moji roditelji...nekad mi ih je užasno žao, prestrašno je kad te tvoje dijete ne voli, odnosno voli te onako kako se vjerojatno voli nekakava dosadna teta, simpa ti je ali ti zapravo ne treba, ne znaš kaj bi s njom pričala...
A najstrašnije je što je to bio njihov izbor kojem nisu, onako mladi, mogli sagledati posljedice dok nije bilo prekasno![]()


Odgovori s citatom
x 500
)
)
