Ne znam kako dalje-molim savjet
Danima počinjem pisati ovaj post i prekidam. Mislim da sam već pisala o svojoj djeci i o njihovoj ovisnosti o meni, ali sad su problemi malo drugačiji.
Moj stariji sin je cijelo ljeto bolestan. Ima 3,5 godine. Počelo je u 5. mjesec sa salmonelom, pa puste fibre, pa sad laringitis već mjesec i pol. Odveli smo ga kod 4 pedijatra i svi su rekli različito. Međutim jedna dijagnoza me srušila. Rekla je liječnica da će bit bolestan sve dok moja mlađa curica (2 g) ne krene u vrtić, da mu fali pažnje i da je ljubomoran, te da se zato razbolijeva. I uistinu, kad sam malo bolje promotrila stvari, nije to daleko od istine.
Oboje su PREVIŠE vezani za mene!! Ja ne odlazim na posao i stalno sam im na raspologanju, sin ode dva dana u tjednu kod bake i dide, ona jednom tjedno na jedno popodne. Oni su oboje odlični kad ih netko čuva, ali čim se ja pojavim, nastaje kaos! Ne mogu u wc bez njih, ne mogu kuhat jer su između mene i šporeta, ne mogu radit jer me stalno hoće u blizini. A stalno smo skupa.
I kako sam promatrala situaciju, vidjela sam da on motri svaki moj korak i svaki moj dodir i svaku moju riječ upućenu Sari. Odmah skače na svaku bliskost, glumi da ga boli, izmišlja da mu se piški....
Uglavnom, ove boleščine su ga uništile: ima 11 kg, podočnjake, preužasno je nervozan, meni se srce kida. Ponekad zna bit toliko zahtjevan i namjerno radi nered i tuče malenu, i sam kaže da to želi radit, a ja ne mogu ni viknit, a kamoli ga nekako kaznit.
Ona je također prezahtjevna. Želi me samo za sebe. Npr. svaki obrok mi je pokora. Dok pojedu, to je strašno. Recimo kod bake super jedu, bez problema, svađe, vikanja, plakanja.
On je trebao sad krenuti u vrtić, ali početkom 10, mjeseca se selimo u Varaždin. Tamo neće biti ove bake koja mi je puno pomagala, bit će druga baka koja mi ne pomaže baš puno, a i stara je.
Ne znam kako će oni prihvatiti tu promjenu, ali gore će nam biti ljepše jer imamo kuću, vrt, psa...
Ono što je moj problem je da sam toliko emocionalno iscrpljena, stalno mislim da griješim. Muž puno radi, uskoči kad treba. Preboljela sam dvije postporođajne depresije, s time da je druga ostavila traga na mojim živcima.
Da li je vrtić rješenje? Kako da napravim atmosferu da se mogu slobodno kretati po kući? Moram se iskradati u wc, ne mogu se istuširati na miru, ne mogu se obući, kuhati da ne govorim...
Kad sam ja tu, oni neće blizu nikoga! Čim odem, malo su uznemireni (5 minuta doslovno) i sve super nakon toga.
Molim vas da mi date bilo koji savjet jer osjećam da se gubim u svemu. Da ne pričam o ljubavnom životu. Nekad mi dođe da nestanem na par dana, čak bih i mogla, ali ona ne da nikome da je uspava, niti da je hrani.
Još sam zaboravila reći za Filipa da se užasno svega boji. Toliko je strašljiv da tako nešto nisam nikad u životu vidjela.
Molim vas za pomoć.
 |
|||
Odgovori s citatom
do te mjere da je i danas ponekad nazove telefonom jer je želi čuti, npr. da čestita Božić, iako će uskoro u treći razred.
')
isto kao što tvoja djeca drame s tobom. njima ne treba nikakav psiholog, oni se vjerojatno ponašaju kako normalna djeca u određenoj situaciji. istina je da je mala razlika među njima i da jedno od njih uvijek mora patiti za pažnjom - to je nužnost, ali situacija koju imaš i i z koje još neko vrijeme nećeš mnoći van. možda ne znam dovoljno od postporođajnoj depresiji, ali iz nekih bliskih primjera vidim da je zahvatila žene koje su imale problem i prije. ako imaš prilike, riješavaj sebe, metode su brojne, vremena ima. djeca trebaju tvoju stabilnost, uostalom to znaš. znaš šta je mom mužu i meni nakon jedne epizode s mojim sinom rekla moja terapeutkinja na razgovoru koji smo zatražili zbog savjeta kako riješiti problem: opustite se. kako je to j...teško, jelda? tako ja to vidim, ali naravno da nisam u tvojoj priči, možda ipak mali prilog
ninet prvotno napisa
