 |
|||
najbolje bi bilo izbaciti ga van. jer ako mi dijete ne uči boks u školi, koji spada u dvoranu, ne mora ni vjeronauk koji spada u crkvu
btw. lidija ja nisam pucala iz nikakve puške, niti sam bila na ovaj ili onaj način primorana slušat vjeronauk u osnovnoj
Što se tiče opterećenja/rasterećenja u školama na bilo kojem nivou (predškolski odgoj pa do fakulteta) ja ne smatram da su djeca preopterećena (gradivom) i ako jesu stvarno ne mislim da je bilo koji predmet pa i vjeronauk posebno kriv za to. No isto tako smatram da je nedopustivo da usred nastave djeca besciljno lutaju po i oko škole (pogotovo niži razredi osnovne) jer im nitko nije sposoban organizirati nešto drugo za vrijeme izborne nastave (vjeronauk, informatika, bilo što - ne treba se vrijeđati Lidija).
Učenici nisu opterećeni samim gradivom, brojem sati ili težinom predmeta koliko su opterećeni pogrešnim načinom izvođenja nastave i sadržajima dosadnim/neprimjerenim dobi.
Dok smo mi bili u školi imam osjećaj da je sve bilo nekako ljudskije, ležernije, bilo je manje učenika po razredima, više se pričalo, nisu zbirke i udžbenici bili samo puni slova i brojeva, bila je i poneka slika, zagonetka. I više se razmišljalo i zaključivalo. Pogledam li nastavne planove i programe i udžbenike (stare koje još imam) bar što se matematike tiče učilo se skoro sve isto - danas se zapravo manje gradiva radi nego što se u odgovarajućem razredu prije radilo. Učenici su rasterećeni dijela programa nastave matematike (a vjerujem i drugih predmeta) ali na pogrešan način. Samo se rezalo tamo gdje je tobože djeci bilo teško nešto naučiti a nitko se nije sjetio da to učenicima poslije treba na drugom mjestu. I naravno kada dođu na to drugo mjesto postane im užasno teško jer im je netko "rasteretio" gradivo i ništa ne razumiju. Taj proces je u zadnjem desetljeću (ili čak dva) kod nas nezaustavljiv i svaki novi ministar ima poticaj da rastereti učenike jer misli da će se time proslaviti.
A to rasterećenje je samo privremenog karaktera. U konačnici ono mnogo više opterećuje jer je učenicima izbacilo karike koje logički povezuju gradivo.Tih veznih karika je sve manje i most na kojem treba graditi znanje sve više popušta. Vjerujte, nastavnici nisu čudotvorci i to je sve teže "krpati".
Toliko o rasterećenju. U slavu Milatu i Paaru!
racela,skidam kapu!
Ja bih se samo osvrnula na ovo.ja ne smatram da su djeca preopterećena (gradivom) i ako jesu stvarno ne mislim da je bilo koji predmet pa i vjeronauk posebno kriv za to
Treci razred osnovne - predmet priroda i drustvo- broj tjednih sati: tri sata tjedno.
(Ja se ne sjecam svojih tri sata prirode tjedno, mislim (mozda i grijesim) da je uvijek bilo samo dva sata. Jedino su matematila i hrv. imali uvijek jaku satnicu, sto mi je potpuno razumljivo).
Ja sam zgranuta citala njihovo gradivo iz prirode nakon opetovanog ponavljanja njihove uciteljice da je prirode ove godine teska.
U prirodi treceg razreda sadrzani su korijeni buduce kemije i fizike: tako smo radili pokuse sa magnetom i zicama od raznih kovina, pa pokus sa praskom za pecivo i kvasinom - razvili smo plin koji je ugasio sibicu, pa pokus kusalicom, vodom i ... s kojim smo dokazivali da se grijanjem razina vode podigla, pa su tu i omjeri u prirodi 1:10 ili 1:100 s kojim je Marko neprekidno pretvarao 1 metar u 100 cm jer ga je to sve bunilo i previse ga podsjecalo na pretvaranja u matematici, pa nacrti i tlocrti...
U toj prirodi uciti ce do kraja skolske godine i prvu pomoc (valjda se od trecasa ocekuje da nekom daje prvu pomoc? Ili se valjda misle da izvan skole dijete zivi u zatvorenoj kutiji pa mu cijelu zivotnu skolu treba pretvoriti u lekcije iz prirode? I lekcije o cigaretama i alkoholu su takodjer nuzne za trecasa. A da ne spominjem i lekciju o djecjim bolestima.)
Na kraju ovog udzbenika iz prirode se nalazi pojmovnik kako bi dijete svladalo pojmove za koje se pretpostavlja da ih dijete ne zna ispravno objasniti.
Sve ovo o cemu pisem dio je prirode mog trecasa, i ne da je opterecen s tim, nego je preopterecen s tim.
On uci lekciju iz prirode i paralelno svako malo otvara pojmovnik. Ja sam tako ucila strane jezike, nikako ne prirodu i drustvo.
Uciteljica ima takav program da tu nema previse ponavljanja: sat za satom nova lekcija, pa ispit, pa dalje opet tako...
Da je autor udzbenika smatrao da su lekcije djeci bliske i prihvatljive, pojmovnika ne bi bilo.
Mislite li da je ovo previse za prirodu treceg razreda osnovne?
Da ne bude da stalno kudim, svidja mi se izglked udzbenika, puno ima slika i ilustracija.
Pa zapravo se slažem da tako djeca ne bi trebala učiti u trećem osnovne. Ali to opet potvrđuje moju tezu. Naime način na koji oni to uče je pogrešan. Mi smo sve to isto svojedobno učili ali ne preko stručnih pojmova i znanstvenih pristupa nego kroz primjere, priče, igre, zagonetke,rezali smo, crtali, uspoređivali, bojali i sl...
Ali radili smo sve što i današnja djeca ako se promatra cilj što naučiti. I o bolestima i o štetnosti alkohola i pušenja i sl... samo na drugom nivou primjerenom djeci. Pogreška nije u predmetu nego u načinu poučavanja, u načinu kako se prezentira djeci. Očito danas nema nikoga tkomožesastaviti udžbenik doli sveučilišnih profesora koji su izgubilikontakt s djecom.
Jučer sam na TV (više ne znam koji program) gledala o hajki na udžbenik tj vježbenicu za četvrti razred na koju je napravljena hajka jer je pokazan pokus u kojem dijete mora paliti cigaretu i stavljati kod cvijeta da bi naučilo da cvijet uvene. Ja doduše nisam vidila ništa loše u tom pokusu i mislim da je više nego važno da djeca uvide štetnost pušenja ali je to napadano kao da se tamo preporuča djeci da oni puše. Sve je stvar tumačenja i na žalost i najbolje stvari i zamisli se mogu provesti na loš način. Pitam se da li roditelji koji su se najviše bunili na taj pokus u vježbenici sami doma puše i tako štete direktno svojoj djeci? Hm.
Da bi se napravilo taj pokus, prvo se mora kupiti cigarete. Djeca u 4. razredu ne smiju kupovati cigarete. Ja ih u životu nisam kupila, niti ih mislim kupovati, čak ni za tu svrhu. Ili je pretpostavka da u svakom kućanstvu postoji netko tko puši?
Dalje, kako će dijete upaliti cigaretu? Zar se ne mora povući dim da bi se cigareta upalila? Pri pokusu će biti izloženu dimu od cigarete. Ako ga ne vodim u zadimljene kafiće, zašto bih mirno gledala kako pali cigaretu, kako se cigareta dimi na 20 cm od njega i kako s njom dimi cvijet?
Štetan utjecaj cigareta može se npr. prikazati slikom pluća pušača i zdravog čovjeka, zagađenje okoliša i štetan utjecaj na biljke vidimo zaista na svakom koraku.
Pitam se bi li ljudi vidjeli nešto loše da je u pokusu navedeno - uključite auto, stavite cvijet kod auspuha, tako radite 5 dana i promatrajte što se s cvijetom događa.
I još, neprihvatljivo mi je forsirati dijete da zagađuje ako ga učimo cijeli život da radi suprotno.
Znam da vi niste napisali udžbenik, ne krivim vas za išta niti želim konflikt s vama, željela sam samo objasniti što neki roditelji imaju protiv pokusa.
VedranaV prvotno napisa
Na zalost prema statistikama mislim da trecina odraslih Hrvata pusi!
Pa ja sam mislila da je prirodno da ce djetetu pomoci netko od odraslih. Roditelji doma masovno pisu domace zadace, kupuju biljeznice,bojice,olovke, zasto ne bi nabavili i zapalili jednu cigaretu i odlozili ju blizu cvijeta? Pa zar ne mislis da djeca svakodnevno ne gledaju odrasle u svojoj okolini kako puse a nemaju osjecaj koliko im to skodi. I mogu smatrati da je to u redu jer to rade odrasli. Roditelj koji ne pusi ce lako objasniti djetetu da ne pusi jer je to stetno ali za potrebe pokusa ce povuci jedan dim koji mu nece na licu mjesta naskoditi. Dim se mora uvlaciti u pluca da bi naskodio plucima. I mozda sam naivna ali eto smatram da bi roditelj mogao na ovakvim primjerima puno vise pomoci djetetu negoli rjesavajuci mu zadatke za domacu zadacu.
Sjecam se da nas je u IV.osnovne uciteljica animirala da izvezemo male jastucice za igle u obliku srca. Danas bi to bila hajka na nastavnicu. Opasnost od uboda igle, itd... Ali nastavnica nas je animirala na taj nacin da molimo pomoc od majke ili bake, da nam one sasiju jastucic, pokazu i pomognu udjenuti iglu i pomognu nam prilikom veza (ili da mi pomognemo njima). I sve je proslo u redu. Vjerojatno je i ova vjezba bila zamisljena za izvodenje uz pomoc odraslih.
I nemojmo se varati da djeca nikada nisu vidjela odraslu osobu kako pusi i da nisu ili nece nikada doci u doticaj s dimom cigarete. Bolje je da na vrijeme nauci sto on znaci!
Upravo je ovakav pristup i doveo do znanstveno pisanih udžbenika neprimjerenih dobi i nerazumljivih djeci. Da bi dijete razumjelo fotografiju pluća pušača mora prvo naučiti što su pluća, znati kako izgledaju i onda još i vidjeti promjene i znati što one znače.Štetan utjecaj cigareta može se npr. prikazati slikom pluća pušača i zdravog čovjeka, zagađenje okoliša i štetan utjecaj na biljke vidimo zaista na svakom koraku.
Dobro nije taj pokus nešto posebno, ali mislim da nije loše pokazati djeci štetan utjecaj. Ali od samih riječi - ne puši, ne zagađuj, ne radi ovo a radi ono neće djetetu puno ostati. Puno više će naučiti primjerom (dobro je da mu roditelji ne puše, ali je dobro da i vidi što pušenje drugom radi uživo na zornom primjeru jer fotografije nemaju velikog utjecaja). A mislim da je to puno bezbolnije preko biljke nego li voditi i pokazivati pušače s rakom pluća, one koji kašlju i guše se i slične stvari koje mogu imati teški utjecaj i na psihu djeteta.
Može pokus biti zamišljen i tako da se napravi u školskom kabinetu biologije (nastavnik izvodi uz objašnjenje) i da djeca odu svaki dan pogledati cvijet i promjene na njemu.
Sve je zapravo stvar načina izvođenja i najgora stvar koja se danas događa u našem školstvu kod pisanja udžbenika, vježbenica i sl. je ta da o njima
-odlučuju prestručne osobe koje nemaju doticaj s djecom i školom i realnim potrebama uzrasta (sveučilišni profesori i znastveni radnici)
-odlučuju posve nestručne osobe i one čak imaju puno više utjecaja (javnost, sredstva informiranja, novinari i nezadovoljni roditelji koji jesu s pravom nezadovoljni ali svoje nezadovoljstvo kanaliziraju u krivom smjeru i onda se na pogrešan način i krivim metodama i pristupima problemi rješavaju)
A oko svakog problema bi se mogao naći zajednički jezik. Trebaju samo "zaraćene" strane sjesti i dogovoriti se. To je kod nas nepoznata praksa. Djeci će biti sve teže unatoč sve većim povicima o opterećenosti i sve većim rasterećenjima programa!
Bljak.
Da ne pričam o tome da pušenje uzrokuje i rak usne šupljine.
I odmah čujem dvojbu - nešto je loše i neću to raditi, ali je u redu ako to napravim samo jednom (tj. koliko već puta treba za pokus)?
Shvaćam i slažem se.
Onda možda da ih se odvede u bolnicu na plućni odjel, tamo gdje ljudi hodaju sa cjevčicama u grlima i hropću isušeni na krevetima? Ako i ovaj primjer ima manu, imam ja još ideja
[quote="VedranaV"]Već sam rekla da to nije baš zgodno djeci pokazivati, to bi bilo još puno gore. Nego nije mi cilj ni bio svađati se. Mislim da onaj pokus nije loš, ali eto mi oko svega moramo biti isključivi i suprotstavljeni.Shvaćam i slažem se.
Onda možda da ih se odvede u bolnicu na plućni odjel, tamo gdje ljudi hodaju sa cjevčicama u grlima i hropću isušeni na krevetima? Ako i ovaj primjer ima manu, imam ja još ideja
Npr. da tamo piše kako bi bilo dobro da im učitelčjica to napravi u školskom kabinetu i svaki dan pokaže promjene na cvijetu vjerojatno se ni ti ni ja ne bismo bunile oko toga. Pa zašto se onda ne bi tako moglo napisati u vježbenici i stvar riješena.
Kod cijele priče mi zapravo smeta samo to što su se u to upleli novinari i napravili od gluposti senzaciju.
Ma skrenula sam s teme.
Ja ipak mislim da bi i tada bio problem. Jer, odvijao se taj pokus u kabinetu, u kuci ili bilo gdje drugdje (cak i vani u dvoristu), netko mora zapaliti cigaretu, uvuci dim u pluca i dijete se mora naci blizu toga svega u ulozi pasivnog pusaca.Npr. da tamo piše kako bi bilo dobro da im učitelčjica to napravi u školskom kabinetu i svaki dan pokaže promjene na cvijetu vjerojatno se ni ti ni ja ne bismo bunile oko toga.
Roditelji koji puse vjerojatno ne bi tako reagirali na taj pokus u kabinetu, mozda ni za taj pokus kod kuce jer oni tako i tako puse, ali roditelji nepusaci svakako reagiraju na bilo kakav pokus za zapaljenom cigaretom i to razumijem.
Radi djecjeg soka kad to vidi? Sjecate se onih sokantnih antipusackih reklama? Namjera im i je bila izazvati sok.Već sam rekla da to nije baš zgodno djeci pokazivati, to bi bilo još puno gore
Nitko se nije brinuo da li dijete slucajno vidi tu reklamu, i da li sokira s njome. Marko ju je gledao, i dozivio pozitivan sok. Cigareta mu je pojam strahote i recept za neizljecivu bolest i brzo umiranje, Ne trpi vidjeti nikog poznatog sa cigaretom u ustima, a kad vidi majku malog djeteta da pusi u kaficu onda je sav sazaljiv prema djetetu.
Takav cvrsti, odbijajuci stav nije dobio od mene, niti od MM-a. TV spot je taj koji je njega protresao i formirao njegovo gadjenje prema cigaretama.
Zato to zovem pozitivnim sokom.
Mozda bi djeca tako reagirala na posjet plucnom odjelu?
Da, ovo se i ja pitam.Pitam se da li roditelji koji su se najviše bunili na taj pokus u vježbenici sami doma puše i tako štete direktno svojoj djeci?
Potpisujem prvi dio.
A za ovaj drugi moram reci da smo i mi bili primorani pucati u srednjoj skoli i to se ocjenjivalo. Predmet Odbrana (mislim vec sam zaboravila). Sjecam se da sam ja bila istraumirana i plakala i govorila profesoru da necu da pucam i dobila fino od Mile Milekica 1 iz Odbrane. To se zove opterecenje ucenika.
Naravno ja sam u to daleko doba zivjela u Republici srpskoj tj Banja Luci. Nikad vise.
I naravno iz te krajnosti i takvog idiotizma, i predmeta kao sto je odbrana gdje su nas ucili o njemcima i bla bla i kako da se od njih odbranimo na kraju smo se branili od prvih susjeda.
E sad kad se to malo smirilo sad su svi udarili po vjeri i vjeronauku. Jeftini trikovi i idemo sad to uvesti skole.
Vjeronauku je mjesto u crkvama ili dzamijama i doma gdje rodtelji uce ili ne uce djecu.
ja prva ne bih dozvolila da moje dijete ide na plućni odjel
o plućnim bolestima može gledati neki dvd ili video
a zbog ONO i DSZ sam imala itekakvih problema na faksu
Slazem se s Minnie da sok moze i pozitivno djelovati. Ali problem je u tome sto se nikada ne zna kako ce on na pojedino dijete djelovati, a u krajnjem slucaju moze izazvati i traumu kod djeteta sto nije bas pozeljno. Pa nedavno (hm, godina ili malo više?) smo imali u javnosti polemiku oko pokazivanja onog dokumentarca o pobacaju pa su djeca bila prisiljena gledati iako su neka povracala od psihoze....
Zato mislim da sokovi u mladoj dobi nisu dobrodosli. Djeca jos nisu formirane licnosti i razni jaki utjecaji mogu imati nepredvidive posljedice bar na neke segmente ponasanja ili psihickog razvoja. Ali djeca u toj dobi vec vide ljude oko sebe koje puse i to je neizostavno. Bivaju u zatvorenim prostorijama s pusacima. I to je neizbjezno. Pusaci su cesto neosjetljivi na druge ljude pa cak i djecu i trudnice i puse u njihovoj blizini niti ne trazeci dozvolu i ne razmisljajuci o dobrobiti drugih.
A kako djeci ciji su roditelji pusaci pokazati da je pusenje stetno? Fotografije ili cak filmovi i spotovi ponekad nece imati pravog utjecaja na njih. Toliko su navikli gledati kojesta na TV da mislim da ni to vise ne shvacaju na pravi nacin. Puno djece naime po cijele dane gleda samo TV i vise nemaju osjecaj sto je tu istina a sto samo izmisljotina radi reklame ili gledanosti.
ja sam pušač, ali bih sigurno reagirala jako negativno na POKUS koji bi tražio cigaretu.
one takozvane ŠOK reklame protiv pušenja - svaki puta su me toliko uzrujale - da su imale kontraefekt
ONO i DSZ - pa ja sam od limuna napravila limunadu. u trećem i četvrtom srednje ispucala sam po 5 metaka iz M-48 puške, odvalila si rame, ali i prošetala po friškom zraku, i nagledala se mladih dečki koji su nam "asistirali"
...
(mare - mi smo to radili u jamadolu boguizanogu hehehe... )
pa i mi smo u srednjoj kao pucali na jamadolu-ja nisam opalila ni metka jer sam se rasplakala -imala sam oneman show
al tip s faksa je bio brbrbrbr
za tu obranu koju nisam položila do 91
morala sam položiti 2 sociologije ili tako nešto-koma
a i marksizam sam zamijenila sa isto neka 2 predmeta nemam pojma više
Slažem se sa Racelom u potpunosti.
Nažalost, to što npr. se u mojoj kući uopće ne puši ne znači da moje dijete nije izloženo povremeno duhanskom dimu i da ga mi od toga možemo zaštititi. I djetetu treba zorno pokazati o čemu je riječ. Ne ga strašiti (ne bi niti u ludilu pustila dijete na plućni odjel ili slično, to je prestrašno i za dijete i nimalo etički prema bolesnicima), pokazalo se da ovakve kampanje imaju smisla ukoliko izazovu neku umjerenu dozu anksioznosti. Ako izazovu preveliku aksioznost čovjek će se automatski obraniti na način: meni se ovo sigurno neće dogoditi. Problem kod pušenja je i taj što posljedice dolaze nakon niz godina a ne trenutno pa su tako posljedice još dodatno apstrahirane i za dijete neshvatljive.
To što je nekom klincu od pet godina pušenje sada bljak uopće ne znači da sa 15 neće pušiti, na žalost. Zato se kampanja treba provoditi kontinuirano i djeci razumljivo.
Za ovaj pokus, u kabinetu škole ja nemam ništa protiv....
Ovo mi uopće nije palo na pamet, slažem se skroz s tim.
Hmmm, cini mi se da ne mislimo svi isto sto znaci posjet plucnom odjelu. :D
Boze sacuvaj da se djeca muvaju hodnicim plucnog odjela i srecu ljude sa kanilama i ne znam cime sve ne... O zastiti djece od zaraze i o pravima tih pacijenata da i ne govorim.
Palo mi je to napamet kao posve turisticki posjet pod potpuno kontroliranim uvjetima. Recimo: prvo se izvana upozna ta zgrada, pa se upozna kakvi bolesnici su unutra (pusenje se najvise naglasava), pa se dogovori mozda polusatni susret sa doktorom koji tu djecu primi negdje u potpuno kontroliranim uvjetima, gdje ne mogu doci u dodir sa pacijentima, i radi soka i radi zaraze, pa im doktor jednostavnim rjecnikom prica o pusenju i stetnostima pusenja, uz pokoju grafiku i slike sa laptopa ili grafoskopa...
Sori, ignorirajte me ako vam ovo neprihvatljivo. Meni je ovakav posjet (kako sam napisala: bez pacijenata, bez ikakvih gadljivih prizora i u higijenski sigurnom okruzenju) za desetogodisnjake (pricamo o cetvrtom razredu) potpuno prihvatljivo. Da bude pasivni pusac u skolskom kabinetu mi nikako nije prihvatljivo. :/
Što se tiče rasterećivanja učenika, zar nemože učiteljica ( pogotovu do četvrtog razreda)prilagoditi teško gradivo svim učenicima, izvući bitno i eventualno slikovito pokazati ili napraviti nekakav pokus.
Mislim da djeca bolje shvate i zapamte ako do nekog zaključka dođu sami.
A učitelji bi trebali biti samo pomoć.
Postoje djeca koju sve živo interesira i s kojom je jako lagano raditi. Nažalost postoje i djeca kojoj jednostavno treba više i takvima će dobro doći rasterećenje.
Npr. naš sin (koji sad ide 5. r.) bez problema je pročitao Pinoccio u 2. r. i samostalo sastavio lektiru.
Dok naša kćerka (2.r.) nema šanse da pročita knjigu. Morala sam joj pomoći nekako, pa sam joj dala slikovnicu.
Na to učiteljica i nije bila baš oduševljena.
Ne radim s malom djecom nego sa srednjoškolcima jer ma koliko to god izgledalo apsurdno mislim da je s malima puno teze raditi nego s velikima.
Upravo u ovome leži najveća težina posla a i odgovornosti nastavnika učitelja - najmlađim učenicima približiti program i gradivo da većini ili svima bude jasno, razumljivo a i interesantno i da relativno s lakoćom to svladaju. Dobar učitelj će se potruditi da to maksimalno najbolje što može uradi. Ali u toj ranoj dobi su upravo djeca najrazličitijih sklonosti, sposobnosti, interesa a i mogućnosti koncentracije i praćenja nastave. U toj dobi također i najviše utjecaj osobine ličnosti nastavnika ima na dijete i njegovu volju za učenjem i školom. I svi profili karaktera ne odgovaraju svoj djeci jednako. Tako da ne mogu vjerovati da će učitelj ma koliko se trudio moći svoj djeci jednako pomoći u "rasterećenju". I ako kod nekih uspije u potpunosti drugima će postati možda predosadno jer su već davno razumjeli i napravili što se očekivalo ili im višestruko ponavljanje istih rečenica, vježbi pa čak i igara idu na živce. Neki će možda sjediti bespomoćni i čekati da učitelj radi samo s njima, a u razredu ih je preko 20! Tko god to nije radio ne može razumjetio kako je tešk biti učitelj. A kao i što Bigmama veli,svi su oni različiti.Što se tiče rasterećivanja učenika, zar nemože učiteljica ( pogotovu do četvrtog razreda)prilagoditi teško gradivo svim učenicima, izvući bitno i eventualno slikovito pokazati ili napraviti nekakav pokus. Mislim da djeca bolje shvate i zapamte ako do nekog zaključka dođu sami.
A učitelji bi trebali biti samo pomoć.
Postoje djeca koju sve živo interesira i s kojom je jako lagano raditi. Nažalost postoje i djeca kojoj jednostavno treba više i takvima će dobro doći rasterećenje.
Npr. naš sin (koji sad ide 5. r.) bez problema je pročitao Pinoccio u 2. r. i samostalo sastavio lektiru.
Dok naša kćerka (2.r.) nema šanse da pročita knjigu. Morala sam joj pomoći nekako, pa sam joj dala slikovnicu.
Na to učiteljica i nije bila baš oduševljena.
Meni je u srednjoj školi utoliko "lakše" jer su učenici sličniji po afinitetima, mogućnostima i predznanju jer se već profiliraju i izaberu srednju školu koja im bolje paše.
Nadalje, što se rasterećenja tiče ipak bi veliku ulogu trebao imati kvalitetan udžbenik, pa i u tako ranoj dobi ili možda pogotovo tamo. Ako učiteljica s jednim učenikom nešto radi jer mu još nije sjelo, jer je malo sporiji i slabiji s motorikom, nije stigao nacrtati, napisati, zapamtiti, povezati... u dobrom udžbeniku naći će se materijala da učiteljica zabavi ostatak razreda. U lošem udžbeniku neće... Nadalje učitelj ma kako dobar i sposoban bio ne može iznad sustava u kojem radi. Ako je praksa postala da su svi udžbenici pisani znanstvenim jezikom, da se od djece traže pojmovi i definicije i enciklopedijsko znanje i da se to svugdje radi kako očekivati od mladog i neiskusnog nastavnika da napravi iskorak u nešto što nigdje nije vidio - ni u udžbeniku, ni na siromašnoj praksi?
Ono sto meni nije jasno, i mozda mi ti racela mozes odgovoriti jer si ti u struci, da li se programom propisuje po cemu se djeca trebaju testirati, odnosno sto trebaju dokazati da su zapamtili, ili se to ostavlja nastavniku na procjenu?
Npr., da li je po programu nastavnik obvezan nakon obrade materijala koji se tice cvjetova i njihovih dijelova (prasnik, latice, stabljika, itd.) staviti na test pitanje koje zahtijeva da dijete reproducira te informacije, ili nastavnik smije, po svojoj procjeni, odluciti da je dovoljno da ucenik, tijekom obrade tog dijela materijala, unutar neke aktivnosti, bilo zadace bilo samostalnog ili timskog rada na neki nacin aktivno sudjeluje u savladavanju tog materijala?
Neznam jel sam jasno postavila pitanje. Npr, je li dovoljno da djeca, nakon ili kroz razgovor o cvjetovima, nacrtaju cvijet po svojoj volji i na njemu naznace najvaznije dijelove, samostalno ili uz pomoc, ili se od djeteta ocekuje da bude sposobno na testu reproducirat informacije koje je nastavnik izlozio?
Da li se takve stvari reguliraju programom? Kako program odreduje na koji nacin se ocijenjuje djetetov napredak u skoli u kontekstu propisanog materijala koji se treba obraditi unutar nastavnih jedinica?
Ah. Htjela bih naglasiti da sam u gornjem postu ovo sa cvijetom uzela samo kao primjer za vrlo opcenito pitanje.
Mislim da sam te razumjela sto zelis i jasno mi je da je cvijet samo primjer.
Sto i kako ocijeniti i sto traziti za odredenu ocjenu vrlo je upitna stvar. Naime o ocjenama se najvise prica i filozofira (eto opet nude novi pravilnik o ocjenjivanju koji je po meni ipakkorak ispred staroga ali s pravilnikom o ocjenjivanjuu su poceli najveci problemi koji opterecuju skolstvo) a najmanje je jasno sto se u pojedinompredmetu treba traziti za pojedinu ocjenu. Nastavniku tu najvise pomaze iskustvo i razmjena islustava s kolegama. Trebali bi pomoci u tome i seminari i strucni skupovi a oni su u najmanju ruku losi, nekorisni i zastarjeli.
Program ne moze propisati sto se za odredenu ocjenu treba znati.To i nije stvar programa. To cak nemogu propisati ni famozni katalozi znanja koji su se poslije zbog lose kritike samopreimenovali u HNOS i sada ih se kuje u zvijezde (bez ikakve osnove).
Mene kao nastavnika matematike manje muci sto a vise me muci kako. Dakle nije toliko vazno sto djeca znaju nego je vise vazno kakoprimjenjuju svoje znanje. Primjena naucenog jeono cemu tezimo.
Reproduktivno je znanje znanje nizeg nivoa i dijete moze sve znati reproducirati ali da ipak nastavnik nije posve zadovoljan i nece mu mozda dati ocjenu odlican.
Naravno nastavnik moze i sam odluciti da neke informacije nisu toliko vazne pa ih niti ne ispituje previse. Ali s druge strane mozda ce smatrati da ucenik osim sto zna reproducirati informacije mora ih znati i povezivati, primjenjivati u drugim lekcijama i situacijama i izvoditi zakljucke. To je onda pravo znanje, znanj e viseg nivoa i trebalo bi biti cilj svakog poucavanja, ispitivanja i ocjenjivanja.
Mislim da je nastavnik prilicno samostalan u ocjenjivanju potrebne razine znanja i nacina ocjenjivanja. To mu nigdje nije propisano u tancine iako mislim da su pravila u osnovnoj skoli po tom pitanju nesto stroza i vise ogranicavajuca za nastavnika nego sto je to kod nas u srednjoj skoli.
Da se ubacim u razgovor.
Ancice, pitanje ocjenjivanja tj. tocnog izbor onoga sto ce nastavnik ispitati ucenika je prilicno neodređeno, tj. ako ispitujemo jedno gradiva, na nastavniku je da odlucim koji dio gradiva ce to biti i sto dijete tocno treba usvojiti sto donekle moze i pomoci i odmoci , pogotovo mladim pocetniciam, koji s fakulteta poluznanstvenog tipa dolaze nespremni u skole, a rijetko tko ih ima uputiti u "tajne dobrog zanata", a svi očekuju da sve istog trena znaju.
Što se tiče pravilnika o ocjenjivanju, za kojeg mislim da mora postojati jer moraju biti postavljena jasna pravila kako ne bi bilo zlouporabe, on ipak nije najsretnije rješenje u našem sustavu školstva koje stalno govori o rasterećeju, a rasterećenja nigdje, npr. u svrhu rasterećenja Ministarstvo je produžilo školu s 35 na 37 tjedana, s time da je broj radnih sati po kojima se prave programi ostao isti, što znači da je gradiov ostalo u istom obimu i da zapravo nije došlo do rasterećenja, jedini se povećanjem sati povećala mogućnost većeg broja ispravaka na kraju nastavne godine. A tijekom godine trčimo kroz gradivo kao da smo sprinteri,što je ogroman pritisak i za učenike i za nastavnike.
Potpuno se slazem s ovim, Indi.
Svaki se pravilnik i svaki zakon mogu zloupotrebiti tako da ja ne vidim neophodnost pravilnika o ocjenjivanju. Ja sam radila i prije tog Pravilnika i vjeruj mi, situacija je bila ljudskija i normalnija i nije se trcalo i naganjalo ocjene nego je bitno bilo da se sto vise radi, poucava i uci...Što se tiče pravilnika o ocjenjivanju, za kojeg mislim da mora postojati jer moraju biti postavljena jasna pravila kako ne bi bilo zlouporabe, on ipak nije najsretnije rješenje u našem sustavu školstva koje stalno govori o rasterećeju, a rasterećenja nigdje,
Cak mi se cini da nakon donosenja Pravilnika ima vise zloupotreba nego ranije. Nikada se prije pravilnika nije moglo dogoditi da ucenik dobije po 3-4 ocjene u jednom satu i to sve u 5 minuta ispitivanja. Ja sada znam za puno slicnih slucajeva i to je sve naravno po pravilniku, ali se uceniku napise po nekoliko ocjena po raznim elementima ocjenjivanja. Dobro je ako to nisu sve jedinice. ali ima i toga. Tako da mi pravilnik nikada nije predstavljao ni pozitivnu ni neophodnu stvar...
Ponekad mi se čini da naš ministar samo želi po nečemu ostati zapamćen, a što je to, ni on sam konkretno još nikako da smisli, a do tad patimo i mi i djeca!
A što se tiče pravlnika i njegovoj "neophodnosti", slažem se s tobom!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom