Mnogo hvala na odgovorima.
Ove godine sam odlucila i nesto konkretno poduzeti...
Njenoj teti sam odmah ujutro pred djetetom rekla da se boji ici u vrtic...odgovorila mi je da je dan prije ogrebena, da imaju neku novu djecu u grupi i da im je tesko. Rekla je da su i mame s tom djecom pa da moje mozda i zbog toga nece ici (njihove mame su s njima, a njena nije). Molila sam je da mi dijete malo ohrabruje ako bude pokazivala strah i rekla je da bude pokusala.
Poslije tog dana, dijete se vise nije toliko bojalo.
Otisla sam pedijatrici koja mi je rekla za neku kremu za oziljke i dala mi je uputnicu za Suvag, s obzirom da vec godinu dana muca.
I na kraju sam joj pocela govoriti da se mora nauciti braniiti, bez obzira na to sto ce se mozda netko ljutiti jer ga je udarila. I sama sam bila takvo dijete, a mama mi bas i nije pomogla time sto je govorila da se ne smije tuci ni svadati. Tek poslije dosta godina sam shvatila da se ponekad moram i potuci kako ne bih dobila batina. Od tada vise i nije bilo toliko potrebe da se potucem jer me nitko niti nije dirao.

bubicka:
1. Imali smo roditeljski sastanak gdje su rekli da je strucni tim zakljucio da su oni dosta samostalni i napredni da idu u tu vrticku grupu te da moraju napraviti mjesta za novu djecu u jaslicama. Nisu trazili nikakav pristanak, a i ja sam to shvatila kao malo vece zahtjeve u samostalnosti za nju, sto mi se cinilo u redu.

2. i 3. Ne sjecam se tocno, ali znam da sam povremeno nesto pitala i njene tete, a i druge, jer imaju neki program otvorenih vrata, a i bila je na dezurstvu zbog naseg radnog vremena. Kada me odgovori nisu zadovoljavali, a stanje se nije poboljsavalo, trazila sam razgovor s ravnateljicom jer sam mislila da ona zna zasto su je prebacili u tu grupu i kako to da su odjednom u toj grupi toliko nasilna djeca. (Za jedno dijete koje je s mojim djetetom prebaceno u tu grupu me jedna mama na roditeljskom sastanku u jaslicama napala da li sam ja njegova mama. Odmah su se digle i druge mame koje su to cule. Izgleda da se radilo o prilicno agresivnom djetetu.)

Jednostavno sam htjela i misljenje strucnjaka koji su tako sastavili grupu jer u prijasnjoj grupi nije imala nikakvih problema, a ovdje su je svi odmah tukli, grebali, grizli...bila sam zbunjena.
Mislila sam da mozda znaju i nesto vise o mucanju od mene, jer sam negdje procitala da to moze biti prolazno, a negdje da je od stresa. Dobila sam odgovor da treba cekati da samo prode. (Ove godine sam otisla pedijatrici i dobila uputnicu za pregled na kojem strucnjaci trebaju ustanoviti o cemu se radi, jer mucanje nije proslo.)

4. Nikada mi ne zna tocno objasniti sto je radila. Kao da zaboravi, ili samo ne zna objasniti. Jucer sam saznala da ovdje vise nema kocke.
Hvala sto si me sjetila da bi mozda bilo dobro reci teti za tu dosadu.
Inace su mi tete u vrticu znale reci da je napredna i dosta je toga zanima.

5. To su od noktica, samo ne mogu vjerovati da mali noktici mogu napraviti tako velike ogrebotine. Ne sjecam se da su djeca u vrijeme kad sam ja bila mala imala takve povrede od druge djece.
Povrsinsko je, ali ipak do krvi. Tesko mi je sto je po licu zbog oziljaka, ali mi je najgore sto je uvijek blizu oka. Cini mi se da u te djece roditelji, a mozda ni tete ne objasne koliko je to doista opasno i da ce, ako ozbiljno povrijede drugoga, morati zivjeti cijeli zivot sa spoznajom sto su strasno ucinili. Ja svojem djetetu uvijek mnogo napominjem takve stvari i poticem suosjecanje, npr. "Kako bi se ti osjecala da ti netko to napravi?" Ne kazem da moje dijete nece nesto slicno napraviti, samo mi se ne svida bas stav da je to normalno jer su mali. Plasi me to malo.