Opet malo filozofiram.
Več nekoliko dana mi se po glavi mota to pitanje, dakle, zar stvarno ne možemo bolje? To je sve?
Ponekad imam osjećaj da smo se sveli samo na neke prigovore, žaljenja, jadikovke, prepucavanja, optuživanja, ...
To malo vremena koje provodimo s djecom, partnerom, dragim ljudima, obitelji, prijateljima, poslvnim kolegama, pa i tu na Forumu, nekako kao da ne dajemo najbolje od sebe, da li se varam?
Opet ja s primjerom. Sretnem u dućanu mamu s malim djetetom (8-9 mj.) i dvije velike cure, prodavačica se obrati mami. Kakvo lijepo dijete, samo se smije,... a mama odmah komentira, joj kak je zloćest. Kaj je to stvarno jedina rečenica koju moramo prvu ispaliti o svojem malom djetetu, a volimo ga najviše na svijetu, isto tako kad netko pita za muža, obitelj, prijatelje, obično prvo rasipamo negativnosti. Zašto? Život je tako kratak, zašto ne možemo stati i "pomirisati ruže"?
Zar stvarno ne možemo bolje? :?