Kome god kažem da želim rooming in s blizancima, svi me gledaju u čudu i komentiraju da nisam normalna ili barem da nisam svjesna što me čeka. Neki su čak uvjereni da to nije moguće, govore mi da ću kolabirati i ne propuštaju me podsjetiti kako će mi biti jako, jako teško. :/ Prije par dana u ambulanti mojeg socijalnog ginekologa medicinska sestra i neka žena koja se tamo zatekla kolutaju očima na moj izbor i prepričavaju svoja iskustva nakon poroda. Nisu imale blizance, a svejedno im nije bilo drago kad su im drugi dan nakon poroda donijeli djecu jer su još bile iscrpljene...
Pa dobro, znam da nas ima svakakvih i da nisu svi porodi jednako laki tj. teški, znam i to da postporođajna depresija može učiniti svoje, ali ipak mi je teško zamisliti umor koji bi bio jači od želje da napokon zagrlim svoju djecu, da uživam promatrajući ih satima, da ih privijem na grudi i grijem i hranim i razgovaram s njima. Već sad primjećujem razlike u bioritmu i načinu na koji se kreću i zato ne mogu dočekati da ih još bolje upoznam. Veselim se svakom trenutku koji ću uložiti u bavljenje tim malenim osobama. Želim znati kako dišu (doslovno i preneseno), osjetiti po čemu su slične, a po čemu različite i kad se jednom rode, sigurna sam da neću biti toliko strpljiva (da ne kažem nezainteresirana) da bi mi bilo što drugo u tom trenu moglo biti važnije. Jasno mi je da briga o dvije novorođene bebe možda nije najlakša stvar na svijetu, ali sigurno nije ni teža ni bolnija od odvojenosti, od činjenice da ne znaš na kojem kraju bolnice tvoje dijete sad možda neutješno plače, a ti si bespomoćna. Nikakve se fizičke boli ne užasavam kao toga. Ako je problem u umoru, ne razumijem jednu stvar. Ne očekujem da ću spavati 8 sati u komadu, ali već sam doživjela po nekoliko dana bez imalo sna pa ne shvaćam što tu može biti toliko nepodnošljivo da bih svojoj djeci radije priuštila njegu bolničkog osoblja, nego majčin zagrljaj?! Zar se ne može dojiti u polusnu? Zar je prematanje tako kompliciran posao? Budem li imala prirodan vaginalni porod, zaista me ničega nije strah, jedino me slučaju carskog malo brine kako ću u prvo vrijeme podizati i namještati bebe. Ali ni to valjda nije nepremostiv problem - nadam se pomoći medicinskih sestara, a još više da operacija ipak neće biti potrebna.

Voljela bih čuti iskustva drugih duplih mama s rooming inom kao i razmišljanja budućih duplih mama o istom. Je li to baš tako strašno kao što se priča? Kakvi su vaši stavovi i želje po tom pitanju?