Nakon svog iskustva, samo ću reći da mi je bilo naporno s jednom bebom (naizmjenice su ih donosili i bili su samnom većinu dana) i ja sam mislila da ću prolupati. Jer me bolila rana za poluditi, svako dizanje i lijeganje u krevet mi je bio psihička priprema od 5 min.Bebe su gladne, još nema mlijeka, pa dan-dva danonoćno masirati cice i izdajati se i oni ne znaju cicati, pa onda plaču (evo moji sedmi dan nakon poroda još ne žive samo od mog mllijeka, nego se malo igraju pa ih oni kasnije napucaju hranom).
Tako da tko god to uspije skidam kapu do poda....
Kako sam promjenila dosta odjela sad sam završila na odjelu gdje ih donose svaka 3 h jednog po jednog i tocicanje traje preko sat vremena (jedan bebač) jer ne zna sisati i treba ga stalno nutkati i gurati mu cicu u usta. Ne znam kad bi se otuširala ili pojela. A da još moram i po noći voditi brigu o njima mislim da riknula.

Jer ponavljam, jedno je baviti se bebama cijele dane i noći, a drugo je biti operiran (kod vaginalca ovako i onako prvorotke režu) i biti ko invalid s bebama koje traže svoje..