Priča o prirodnom porodu u rodilištu Podobnik
Javljanjem na podforum Rodilišta i pisanjem o svom porodu konačno sam zaključila da postoji dovoljna distanca od poroda da se suočim sa svime što se dogodilo, raščistim detalje u svojoj glavi i donekle objektivno napišem priču. Svejedno još uvijek ne znam što da mislim o svemu: kad me pitaju kakav sam porod imala, ne mogu odgovoriti da je to bilo lijepo iskustvo – iako je bilo, a ne mogu reći ni grozno – iako je definitivno bilo i to.
Nakon praćenja trudnoće kod najdivnijeg i najsmirenijeg ginekologa, odlučujem roditi u Privatnom rodilištu Podobnik. Nadala se da ću tamo izbjeći borbe i ružan pristup koji je tako čest u našim bolnicama (koji kroz posao nažalost tako dobro poznajem). Cijela trudnoća protekla je bez problema, stvarno sam uživala u svakom trenutku. Zahvaljujući između ostalog Rodi, informirala sam se o porodu, i kao želju formirala prirodan porod bez nepotrebnih intervencija.
Tamo odlazim u 32 tjednu, moram priznati da me je moj dotadašnji liječnik razmazioAli kontrole protječu u redu, doktorica je detaljna i temeljita (ako ne i pretemeljita – odrađujem i treći OGTT na samom kraju trudnoće, nakon 2 sa super nalazima, a napomena o dijabetičkoj dijeti radi obiteljske anamneze dijabetesa obilježit će moj boravak u bolnici nakon poroda).
Termin poroda je od početka predviđen 14.07., a par tjedana prije svi mi govore da ću prenijet – trbuh je cijelu trudnoću stajao smiješno visoko. Tako sam već i sama bila uvjerena u to, naravno da svi radovi po kući kasne, tempirani za bebicu barem tjedan kasnije. Nadam se ipak, valjda kao sve trudnice, da ću roditi prije termina, ubija me pomisao na kontrole svaki drugi dan po tim vrućinama… Isplanirala sam roditi noć 13-14, i objašnjavala svojoj bebici da joj je to idealno, mama će biti pošteđena dosadnih pregleda, a i naša doktorica je dežurna
Za 14. 07. dogovoren je kontrolni pregled i prva amnioskopija. Dragi i ja odlazimo gore, ja vozim, u 8h, neispavani naravno. Pregled je u zgradi rodilišta, napravljen CTG na kojem se vidi par nekih šugavih trudova, i amnio – plodna voda mliječna. Na kraju doktorica kaže ajde još treba izmjeriti tlak, pristupa tome skroz opušteno jer zna kako je uvijek školskih 120/80, i šokira se nakon mjerenja – tlak 160/100. Svi se ustrče oko mene, zaključe da sam paničarila oko pregleda i da je to sigurno razlog, nude me toplom čokoladom, nakon nekog vremena tlak mi pada na 140/90. Uz recept za Normabele i uputu da mjerim tlak doma i ako se povisi odmah dođem odlazimo.
S. treba otići do ureda, pa ga odvozim, i u autu skužim da me stišće nešto u leđima svako malo. Bacam pogled na sat u vožnji, i ispadne prilično redovito (ali ne pada mi na pamet da je to porod počeo, mislim si neki lažni trudovi). U vožnji doma već mi idu na živce ti trudovi, malo boli i nije mi baš kul voziti, jedva čekam doći doma odspavati, ali trebam još do apoteke, pa obavljam i manji šoping, doma ustanovljavam da sam zaboravila ključeve, pa u društvu sa trudovima slijedi još jedna ruta doma-firma-doma. Kada konačno dođem do kreveta i zaspem, budi me svakih 20-tak minuta bol u leđima. Nakon što se razmak smanjio na 10-tak minuta zovem frendice koje su nedavno rodile da provjerim jel to to, one se uglavnom slažu da je
Tako je to trajalo cijeli dan do negdje 8 navečer, kada redovne kontrole tlaka ustanovljavaju da mi je tlak visok opet, usprkos neto popijenom normabelu… Još uvijek trudovi nisu prebolni, ali zovem S. da dođe doma, jer trebalo bi do rodilišta, oko 22 stižemo tamo.
U rodilištu me spajaju na CTG, i upravo susrećemo ekipu koja odlazi na hitan carski. Kažu mi da će me doktor pregledati kada carski završi, do tada me kontroliraju na CTG-u i daju tabletu za snižavanje tlaka, nakon koje tlak ostaje normalan. Tada su me trudovi počeli malo boljeti, ležanje na boku nije najugodniji položaj da ih izdržavam… Ali konačno stiže doktor sa carskog, pregledava me i kaže 7-8 cm otvorena, možemo u rađaonu. Nisam se tome nadala, to jutro nisam uopće bila otvorena, a trudove nisam ozbiljno doživljavala. Slijedi dogovor o porodu – dr. me pita što želim, tražim prirodan porod bez intervencija na stolčiću, iako sam zaboravila isprintati plan poroda dragi ga zna napamet i recitira sve moje željePotpisujem pristanak na intervencije ukoliko će biti potrebne, a dr. inzistira na uvođenju braunile radi tlaka, na što pristajem. Također pristajem na klistir, jer se tokom dana nisam čistila.
Pokazuju nam apartman, uz često zastajkivanje radi mojih trudova, i nakon toga ja odrađujem klistir dok se dragi oblači za rađaonu i dovlači CD-ove iz auta (njega je strašno zabrinjavalo da mi omogući da slušam glazbu po mom raspoloženju na porodu, naravno da nismo pripremili ništa
U rađaoni dragi sprema muziku, gnjavi me s pitanjima što mi paše, a meni je svejedno, samo da me pusti na miru. Nakon nekog vremena skužio je da bolje da šuti
Tokom tog vremena mogla sam se slobodno kretati, iako mi je stavljen bežični CTG – tada sam tek počela ozbiljno doživljavati svoje trudove kada je CTG pokazao koliko su jaki, i tek onda sam zaključila da me ipak boli. Prodisavala sam ih fokusirajući se na neke polupoderane etikete na bočicama koje su stajale na lavabou, na koji bi se naslonila i njihala bokovima. One gore trudove sam izdržavala naslanjajući se na isti način na S. i zabijajući mu nokte u nadlaktice (poslije sam mu rekla kako sam se trudila da ih ne zabijam jako, nasmijao se i pokazao mi tragove mojih noktiju
Vodenjak je spektakularno prsnuo dok smo isprobavali poze na stolčiću, i tada su počeli stvarno ozbiljni trudovi… Došao je doktor i konstatirao da sam potpuno otvorena, ali da je bebica još dosta visoko, pa da pričekamo još trudova da se spusti, bilo mi je već poprilično teško izdržati ih. Svejedno, bila sam fascinirana drogama koje mi tijelo proizvodi da vi se mogla nositi s time, i znala sam da ću izdržati. Obzirom da je stolčić propao, primalja je krenula isprobavati koja mi poza na krevetu paše za tiskanje – pojma nisam imala. Ali i kad je došlo vrijeme za tiskanje, nisam uopće kužila kako trebam tiskati, govorila mi je da ne radim to dobro, ali ja fakat nisam razumjela, to tiskanje bilo mi je (a i ostalo) totalno misteriozno. Dodatni problem je bio što se u tom trenu meni smanjio intenzitet trudova i povećao se razmak među njima, pa je primalja rekla ajmo na boku prodisati nekoliko trudova, da se uhodaju opet – mislim da mi je to najjezivije bilo… Dobila sam i infuziju glukoze, jer su zaključili da sam premalo pila (cijelo vrijeme nudili su me vodom, ali meni nije pasalo više od ovlaživanja usni; a ta voda me podsjeća na hipernajs sestru koja je došla pred kraj i bila sva šećerasta i pokušavala me je tješiti, neizmjerno mi je išla na živce i donosila mi je prepunjene plastične čaše vode koje nisam u trudovima znala primiti bez da prolijem
Tada sam popustila očaju, mislila sam da to dijete nikada neće izaći i da ju ja ne znam roditi i nek ju vade van kako god znaju. Sjetila sam se Rode, i kako je taj očaj znak kraja na vidiku, i potajno se ponadala da stvarno je tako. I bilo je – nakon možda 4-5 trudova uspjela sam izgurati mišicu u 4 ujutro 15.07.! Primalja je trkeljala nešto o čuvanju međice i da ce mi ona govoriti kad i kako da tiskam, ali tada ju vise nisam uspjela ful doživljavati, htjela sam samo da sve što prije završi. Nisu me rezali, skroz malo sam popucala.
Kad je mišica izašla, gledala sam ju iznenađeno, a trebalo je tren-dva dok nije nastala strka oko nje. Minutu dvije ništa nam nisu govorili, mi smo gledali misleći sve je u redu, ali znali smo da nije, jer ona nije još zaplakala. Nešto su radili oko nje, kada su joj krenuli upuhivati zrak, svijet mi se srušioTada su mi rekli da diše ubrzano, da treba to normalizirati (ja sam čula samo dio da diše i to me je držalo tih par trenutaka). Laknulo nam je kada je zaplakala, oprali su ju i donijeli umotanu samo da ju vidimo na sekundu, ona me je šokirano pogledala, i odnijeli su ju u inkubator
Uvjerili su me da je ona dobro, pa sam uspjela izdržati završetak: porod posteljice, šivanje i odrađivanje ležanja u rađaoni iduća 2 sata. Nakon toga ustala sam se do WC-a, mogla sam hodati i bila sam ok odmah ali su inzistirali na vožnji do apartmana. Primalja mi je rekla da mi se divi kako sam bila hrabra i rodila bez anestezije (iskreno, ne znam zašto, nije mi ni trebala), i da će me odvesti da vidim bebicu u dječjoj sobi. Bila sam tako sretna kada sam ju vidjela, i tako tužna što ju ne mogu maziti, što je spojena na kisik, sa infuzijom na glavici
Iduća dva dana ne volim se prisjećatiO nekim neprikladnim komentarima pisala sam već na Rodilištima, neću ponavljati. U početku sam mislila da je to samo manji problem, da ću tokom dana dobiti bebicu na maženje. Ali pedijatričin izvještaj me šokirao: ona je stabilno, ali postoji mogućnost razno raznih horora (poslije doznajem da je sve to bilo pokrivanje od minimalne šanse da se bilo što od toga doista desi), plačem nakon svakog razgovora s njom. Stravično sam se osjećala misleći da sam nečim što sam napravila ugrozila svoju bebicu, iako moj racionalni dio pokušava reći da to nije istina. Izdržavam samo zahvaljujući prijateljici koja šalje najutješniju poruku koju čitam stalno narednih dana… Ne daju mi da vidim svoje dijete uz riječi "pa ne možete stalno visiti kod nje"?! Vidim da oko mene svi hodaju po jajima, da su dobili posebne upute za komunikaciju sa nama. U panici za mišicu navečer tražimo da se prebaci na Rebro, oni odmah pristaju, sretni da se riješe odgovornosti.
Provela sam tamo još jedan dan (od kojeg sam pola bila na Rebru kod bebe, zahvalna sestrama na postintenzivnoj), na nepotrebnoj dijabetičkoj dijeti. Srećom, osjećala sam se dobro, hodam i sjedim bez problema i spremna sam biti tu za L. Bilo mi je teško razgovarati uopće tamo s njima, tada sam već shvatila što se dogodilo i kako oni to tretiraju – kao opasnost od tužbe koju treba minimizirati na bilo koji način. Jasno mi je potpisivanje mističnog papira, i čudno ophođenje ljudi prema meni i S. Zahvalna sam jedino na posjeti doktora sa poroda, koji je shvatio da me izjeda krivnja i došao mi je reći da nisam ni na koji način kriva ni odgovorna za to što se desilo, tvrdi da se nije moglo izbjeći. Inzistiram da me idući dan otpuste, što i rade, mislim da još jedan dan ne bi izdržala…
Na kraju iako smo sve analizirali sto puta S. i ja zaključili smo da su medicinski dio posla korektno obavili, ali ja znam da više nikad ne želim imati posla sa tim rodilištem, jer pristup meni bio je beskrajno neljudski, a sve radi paranoje od tužbe, o kojoj sam i razmišljala najviše radi toga. Mišica je na sreću bila dobro, i nakon 11 dana provedenih na Rebru došla je da ju mazimo doma
Za one koji su izdržali dovde dodat ću još samo da je podrška za dojenje koju sam dobila i u bila nikakva. Bez obzira na deklaracije tipa „Majčino mlijeko je najbolja hrana“ (to i sama znam), u Podobniku su pipnuli moje sise i konstatirali da mlijeka nema, na Rebru tutnuli joj bočicu sa ogromnim rupama, dudu koju je prihvatila tek nakon par dana kapanja glukoze ignorirajući moje proteste, a dojenje su mi dozvolili u sobi na +40 na rasklimanoj stolici, kada sam prvi put primila svoje dijete – nisam ju znala držati a kamoli podojiti, sestra je samo komentirala kako ju ne znam držati, a ona je neutješno vrištala na sisi
 |
|||
Odgovori s citatom
AdioMare prvotno napisa
