Najčešće plačem u sebi, nakon svega što sam prošla u životu živim u vlastitom oklopu koji otvaraju samo moja djevojčica, moj muž, moja samoća i ponekad riječi koje teku iz mene po praznom papiru...

Sada brišem suze i osjećam ti se toliko bliska..toliko nam je sličan put..
I moja djevojčica ima 3 godine i postaje svjesna da ne želi biti sama...plače..a svaka njena suza boli više od uboda punkcijske igle..

Ja sam istrošena fizički i psihički, supruga dugo nema, nema te čvrste ruke da me drži, tek pokoji mail, razgovor u kojem ne znam tko bi koga morao tješiti...

Nisam spremna za zagreb, ali znam da moram ići...ludo srce zove..

Hvala ti za ovu priču!!!