Zato se još uvijek živo sjećam onog dana... Bio je početak ljeta 2001, kad me moj suprug pozvao na parkiralište iza zgrade u kojoj radim. Držao je nalaz u ruci - prvi spermiogram koji je napravio. Izgledao je kao da će se srušiti na taj vreli asfalt na kojem je stajao…i, iako je oko nas sve bilo provansalski prepuno boja... kao da će nestati u sveopćem sivilu koje će slijedećeg trenutka zavladati i u mom biću. Pogledala sam taj papirić koji nas je osudio i obilježio u odnosu na sve druge, u odnosu na cijeli, ostali vanjski svijet. Na njemu je pisalo nekoliko nula… i na kraju 1… JEDAN!!! Jedva sam pročitala opisno objašnjenje - jedan nepokretni, morfološki promijenjeni, spermij, nekoliko epitelnih stanica…ili tako nešto…Vratila sam se u ured. Srećom, bila sam sama. Toliko su me stezale sandale. Izula sam se bosa i hodala ukrug…Ne sjećam se da li sam plakala…možda i jesam…ali kasnije…U prvo vrijeme samo sam ponavljala: 'Bože moj, Bože moj, što ćemo sad'...i držala sam se za glavu, i čupala kosu, i grizla ruke da osjetim fizičku bol umjesto onog užasa iznutra, onog stiska u grlu i one rupe u, mislila sam, zauvijek praznoj utrobi.
Puno sam više plakala kasnije - pred izlozima dječje opreme i male, slatke odjeće, gledajući trudnice i mlade mame, moleći Boga da i meni na neki način podari anđela na zemlji…Ili, još mnogo kasnije, nakon neuspjelih postupaka potpomognute oplodnje.
Ali taj prvi, utjelovljeni užas nikada neću zaboraviti.