Kad sam počela razmišljati što bih mogla reći o posvajanju starijeg djeteta prvo mi je na pamet pao šaljivi tekst kojeg sam našla na nekim američkim stranicama o posvajanju.

10 glavnih razloga za posvojiti tinejđera
1. Nema promjena pelena.
2. Spavamo cijele noći.
3. Bit ćemo spremni odseliti ranije... ali i dalje ćemo vas posjećivati.
4. Ne dobivate samo dijete, nego i prijatelja.
5. Držat ćemo vas u dodiru s najnovijom modom.
6. Nema više navažanja, mi možemo voziti.
7. Nema bočica, adaptiranog mlijeka i podrigivanja.
8. Možemo vam pomoći oko kuće.
9. Možemo učiti od vas.
10. Možemo vas naučiti kako se služiti kompjuterom.

Nabacani bez reda, neozbiljni i ne daju se preslikati na naše uvjete - ali ovi razlozi svejedno mi se čine baš zgodni za staviti na početak teme.
Sve što kažem rezultat je mog osobnog iskustva (uz malo škicanja u knjige, nažalost unatrag) posvojenja jednog starijeg i jednog kao mlađeg djeteta. Naš prvi sin imao je 10 i bio je zreliji od svoje dobi, a drugi je došao sa 7 i - komotno mu se može oduzeti koja godina. To su dakle moj veliki i mali.
Mi smo s velikim prošli posvojenje većeg djeteta. Teško je, tek sad vidim koliko je s manjim lakše. Ali u drugim stvarima - ne gubiš živce na sitnice. Zna, umije, razumije... Hoće li poslušat to je druga stvar.
Ja sad vidim da su moji živci stvarno na tankoj špagi i da više naprosto nisam za bavljenje malom djecom. Mali je na samoj granici mojih preostalih sposobnosti. Možda druge roditelje takva malodjet-šiza uhvati koju godinu kasnije, ili uopće ne, ali iz moje perspektive ima prednosti uzeti veće dijete, posebno za roditelje koji su prešli četrdesetu..

- Prva razlika koju sad vidim je da je mali "upravljiviji". To uvelike ovisi o karakteru ali ne samo to. Do neke dobi dijete prihvaća odrasle, prvenstveno roditelje kao velike autoritete, čija se riječ ne dovodi u pitanje. To je kod naših posvojenih malo zbrkano, ali ipak funkcionira. Navodno s početkom škole uz roditelje velik autoritet postaju učitelji(ce). Ali negdje s 11-12-13 odrasli svi s reda prestaju biti bogomdani autoriteti. I ako dobiješ dijete u toj fazi, odnosno ako friško nakon posvojenja uđe u tu fazu, onda se o svakoj stvari moraš pregovarati ili smišljati načine kako da prezentiraš ono što želiš. Neću reći da mlađi uvijek posluša, a veći nikad nije. Ali osjeti se razlika u tom koliko nas doživljava kao "velike".
- Tu je otresitost, neljubazno ponašanje, grubi odgovori itd koje se u (pred)pubretetskoj dobi može očekivati, i treba ih donekle tolerirati, svakako više nego predškolcu. Ali to dodatno otežava komunikaciju i postavljanje granica.
- Kako je adolescencija razvojno razdoblje u kojem djeca rade na odvajanju od roditelja, to je nepovoljno vrijeme za zbližavanje. Posvojeno veliko dijete lakše prihvaća članove šire obitelji, jer između njega i njih nema onih uobičajenih "stvari" kojih ima između pubertetlije i roditelja, niti je njegov razvojni zadatak odvojiti se od njih, nego od nas. U tom smislu velika obitelj s dobrim međusobnim odnosima može biti prednost. Ja sam često osjetila da se naš veliki s nama povezuje obilaznim putem: prihvaćajući naše roditelje, braću i nećake kao svoje bake, djedove, ujake, stričeve, bratiće i sestrične, prihvaćao je i nas kao roditelje.
- Fizičke nježnosti s velikim djetetom suprotnog spola nisu neopterećeno i lagodno iskustvo kao s malim.
- S velikim osjetljive teme svih vrsta dolaze na red prije nego se kao obitelj stvarno zbližite.
- Veći dolazi s više nepoželjnih navika, npr prehrambenih, televizijskih itd.
- Smatrala sam da dolazi i s više predrasuda, ali upoznajem malu posvojenu i rođenu djecu iz obitelji s liberalnim stavovima, čiji su sinovi u nekim fazama poklonici svjetonazora muške nadmoći, pa se pitam koliko sve to skupa ima veze. Ili se naše ne-predrasude očituju kroz našu djecu tek kad ona odrastu? Ili nikad?
- Dolazi s više sjećanja i čvršćih veza s bivšom sredinom, sa znanjem i mogućnostima da nastavi komunicirati s njima. Mislim, ne možemo djetetu zabraniti da nazove ljude koje želi čuti i čiji broj zna. Tko nema baš nikakvu želju uspostavljati/održavati kontakt s udomiteljima ili članovima biološke obitelji, to je lakše izvesti s malim nego s velikim.
- Kad se donose odluke u vezi s djetetom, većeg po prirodi stvari pitamo i uzimamo u obzir njegove želje više nego manjeg. A ako se to zbiva u periodu upoznavanja i postavljanja granica, može biti triki.
- Za dijete se osjećamo odgovorni: sebi , partneru, biološkoj obitelji, centru, svemiru - i samom djetetu. Taj osjećaj velike odgovornosti prema djetetu samom osjećala sam u puno većoj mjeri kod posvojenja starijeg (možda zato što je bio i prvi). Neke naše greške vuku se iz tog perioda, iz tog osjećaja. S malim smo puno brže/lakše prihvatili stav: naše dijete - naša stvar, posao, odluke itd.
- Veliki ima velike i skupe želje: mobitel, televizor, linija, kompjuter itd, dok malog uspiješ razveseliti još uvijek s jeftinjobama.
- Zbog velikog strahuješ na jednom puno višem nivou: krade li, hoće li počet vršljat po baru, pušit iza škole, hoće li snifat benzin, odrezat ljubimcu rep ili zapalit kuću. (Moj veliki je jedno krasno dijete, ali da smo se nazabrinjavali, s razlogom ili bez - jesmo.)
- S velikim stalno imaš dojam: da je prije došao, mi bismo... Nedavno sam upoznala predškolca koji kao da je mlađi brat blizanac mog velikog sina, i sad mi se čini da je to pogrešan dojam. Da je naš sinak prije došao, bio bi jedno zrelo i zaguljeno dijete kakav je i bio, samo malo mlađe, s kojim bismo morali izmišljat odgovarajući pristup, kao što i jesmo, i vjerojatno bismo fulavali, kao što i jesmo - samo koju godinu ranije.
- Ali ono što stoji: što veći dođe, to je dulji period njegove povijesti bez nas, prvo što on ima život koji zna da ne dijeli s nama, drugo što nam često hrpa pozadinskih informacija fali.
- Kratko trajanje roditeljstva, tj. peroda u kojem si roditelj djetetu, a ne poluodrasloj osobi, stvarno je mana. Posvojiš veće dijete i ono prebrzo prestane biti dijete. Najednom momak. To je to - period roditeljstva je kraći. Ali ima nezanemarivog zadovoljstva u tome kad vidiš kako tvoje skoro odraslo dijete funkcionira sve više kao ozbiljan i odgovoran član društva/obitelji.

Tko razmišlja o posvojenju velikog djeteta, svakako predlažem da pročita poglavlje o adolescentima u knjizi Real children, real parents. A u Raising adopted children negdje pred kraj ima mislim i o posvajanju mimo reda starosti.

I za kraj da iskomentiram jedan od onih gore razloga: nema više navažanja. Aha. Moš mislit.