noćne more zbog jaslica?

[bleeda]

Iva ide u jaslice od 01.09. , prihvatila ih je dosta dobro. Adaptaciju smo prolazili polako, bez forsiranja, lijepo se uklopila među djecu, voli tete, uredno jede u vrtiću....sve pet.

no problem je doma, noć - svakih pola sata diže se na noge u kindaču i urla, plače: mama ba-baj, tata ba-baj, beba plače.....
do sad je uredno spavala u svom kinderbetu, spavala po cijelu noć a sad ju naprosto nemogu ostavit u kinderbetu nego spava samnom, i to spava tako da me drži za ruku ili me zagrli ili se barem nasloni na mene....uglavnom moram biti tu uz nju.

razgovrala sam sa tetama, kažu da je ona najveselije dijete u grupi, da s njom nemaju nikakvih poteškoća, da je vesela, igra se, pleše, jede, stvarno da je super. I sama vidim kad dolazim po nju da je zaigrana i vesela, nekad ako dođem po nju a oni jedu užinu neće ići doma dok ne pojede.

ima li netko iskustva s noćnim morama od jaslica i vrtića? koliko će to po prilici još trajati?
kako da joj pomognem da to prebrodi? Kako da se na kraju krajeva svi napokon naspavamo?

[srecica]

i to spava tako da me drži za ruku ili me zagrli ili se barem nasloni na mene....uglavnom moram biti tu uz nju.

Ovako i Leila spava od kad je krenula u vrtic, s razlikom da ona spava s nama od rodenja i nema svoj krevet niti sobu ... isto je sve ok u vrticu, jede, spava po 2 sata, ali tete nam kazu da je ponekad tuzna, tesko joj je kad drugi roditelju pokupe svoju djecu oko rucka, a ona ostaje ...
I jako jako joj nedostaje fizicki kontakt, trazi da je nosimo stalno, gotovo uopce ne zeli hodati od tocke A do tocke B, idemo iz zgrade, nosim je na rukama i donesem do parka, tamo se igra i svako malo trazi da je uzmem, a kad idemo doma, opet je nosimo.

Nemam savjeta, osim da treba izdrzati i dati im svu mogucu podrsku, dati do znanja da je u redu biti tuzan zbog vrtica i malo smanjiti entuzijazam u pricanju kako je vrtic super-duper, jer njima mozda i nije ali su zbunjeni jer je roditeljima super. I stalno ponavljati da ces doci po njih i pokusavati definirati kad ce to biti, ja obicno kazem da kad se naspava i poklopa uzinu da ce doci tata, jer on ovaj tjedan radi raniju smjenu da stigne doma do 14:30 i nju pokupi bas u vrijeme uzine.

[bleeda]

ja sam na kraju ipak porazgovarala sa našom pedijatricom o ovome svemu.
inače nam je pedica odlična, i nije ono klasični doktor tipa bolestan si - evo ti antibiotik.

razgovarali smo o njenom ponašanju u vrtiću, doma itd, ustanovili da prolazi kroz stresno razdoblje privikavanja na novu sredinu, odvajanja od mame... i odlučili probati sa homeopatijom da joj na neki način pomognemo da ovo prebrodi.

počeli smo joj po preporuci pedice davati Pulsatillu 30. sad ćemo vidjeti kako će to ići dalje.
inače ne poznajem homeopatske pripravke i nisam nikad do sad njima liječila ništa, ali sam ovo odlučila probati jer znam da to nije kemija a nekako joj moram pomoći, teško mi je pustiti ju da se muči još ko zna do kad ovako.

da bi stvar bila gora osim adaptacije na vrtić krenule su joj izbijati trojke dolje pa ju i to muči do zla boga.

[boa]

moja starija curka je isto kad je krenula u jaslice (sa navršenih 12mj.) imala te noćne more i vrištanja po noći. Ja sam bila 100% uvjerena da je to od jaslica. Na njenu sreću ostala sam opet trudna i otišla na porodiljni, a ona kod kuće. Noćna buđenja i plač po noći nastavio se još godinu dana i malo više. Potpuno je prestala par mjeseci prije 3-rođendana i sad spava ko klada.

S manjom sam bila (ja mama-nikakva odvajanja) doma punih 17 mj. Sa nekih 13-14 mj. počela su i kod nje noćna buđenja i plač po noći. Umirim ju šaptajući sve je u redu, tu sam, hoćeš li piti vode i dam joj dudu. Sad je krenula u jaslice i budi se isto ko i prije (4-6 puta po noći). Mislim, ja sam se navikla jer naravno već 3,5 godine nisam provela noć u komadu.

Tako da mislim, iako sam kod starije bila uvjerena da je to od jaslica, sad više nisam sigurna u tu teoriju-više mislim da je to dio odrastanja i pojavljivanja noćnih strahova.

[sne]

da bi stvar bila gora osim adaptacije na vrtić krenule su joj izbijati trojke dolje pa ju i to muči do zla boga.

Mojoj Leni je prvi zubić izašao kada je krenula u jaslice, sa 13 mjeseci. Pa su onda polako i svi ostali.
Sve što sam pripisivala privikavanju na jaslice, na kraju je ispalo da su "samo" zubići ... jer dok su joj izbijali zubići bila je potpuno drugačija, kada bi izbili postajala bi konačno sebi slična bez obzira na jaslice, vesela, komunikativna, zadovoljna.
Kada su joj izbijale četvorke, sve četiri istovremeno, to je bio period od cca mjesec dana, nije se micala od mene cijelo popodne i cijelu noć. Na dječjem igralištu bi mi sjedila u krilu ..... satima .....već sam bila dobrano uplašena. A onda je jedan dan sve prestalo, kao rukom odnešeno, kada je izbila konačno i posljednja četvorka.
I još par puta nakon toga sam se "prešla" i kada se počela drugačije ponašati tražila sam uzrok u nečem što joj se desilo. Nepogrešivo, svaki put su bili zubi.

To je naše iskustvo, možda pomogne.