Nisam znala gdje bih stavila ovu temu, pa me preselite ako treba. Iskreno bilo me strah u podforum o vrtićima. U zadnje vrijeme mi se često javlja ovo pitanje u glavi. Dakle, zanima me da li u slučaju da se s mužem, obitelji, nekako možete dogovoriti o tome da vam dijete ne ide u vrtić, da li biste ga/ju ipak slali?
Da li zaista podržavate tu, kako svi uvijek spominju, neophodnu socijalizaciju? Ako da u kojoj dobi?

Pitam iz razloga jer sam od ove jeseni mislila da će i dijete krenuti u vrtić, prošla je 2 godine (bila sam s njom doma). jako sam pažljivo odabrala vrtić u koji će ići, tj obilazila sam njih 10ak uokolo, što držanih, što privatnih. I kada sam odabrala, bila sam skroz zadovoljna izborom (montessori). Međutim, došao je 1. dan i stigle smo tamo. Moja kći je inače vrlo slobodna i otvorena i vrlo bistra, s adaptacijom mislim da ne bi bilo nikakvih problema. No ono što sam primjetila je izvjesno kočenje njezinog razvoja. Obaveza ponašanja kao da je došla u neki tor (ispričavam se, ali nekako mi je sada legao taj izraz) gdje se mora ponašati kao većina.
To me slomilo, jer moja curka je individualac, ali ne tvrdoglavi. Tete nam takodjer nisu sjele, iako su one ok generalno, ali nisam vidjela nikakvu spontanost, istinsku ljubav u bavljenju djecom. Pretehnički su obavljale posao.

Jasno mi je da se nitko ne može baviti mojim djetetom kao ja i da u vrtiću postoje pravila kojih se treba držati, ali ne mislite li da to ubija i originalnost u vašem djetetu?

Uglavnom, rezultat je: nakon par dana ispisali smo ju iz vrtića i odlučili se organizirati drugačije (napominjem - jer možemo). I što je najbolje znam da nije taj vrtić loš, nego je sam koncept vrtića takav kakav je.

Što vi mislite i da li ste ikada razmišljali o tome?