Ta divna splitska noc
Hajde, nije noc vec vecer, al dozvolite malo slobode...
Dugo sam se mislila hocu li napisati pricu s prvog poroda, i na kraju nikad nisam. Ovaj drugi me ostavio u boljem raspolozenju, pa cu ih spojiti u jednu, ne zbog osvjezavanja prve price, nego zbog toga sto je to iskustvo utjecalo na moj drugi porod.
Porod prvi. Sina sam prenijela sedam dana. Nakon cetvrte amnioskopije u nizu, gdje sam dobila opet istu informaciju, 'otvoreni prst i pol, voda mlijecna, nece to jos', to popodne oko dva sata pocela sam osjecati trudove. Nisu bili jaki, ali su bili na svako 3-4 minute. Gledala sam televiziju, provjeravala sat i tako docekala cetiri sata ujutro. Sluzni cep je ispao tijekom popodneva. Bol malo jaca, ali jos uvijek itekako podnosljiva (to tek kasnije saznas, koliko je podnosljiva bila, kad dodje ona jaka :shockali stalno na 3-4 minute. Ne mogu spavati, ne znam otvaram li se, neiskustvo i strah, gdje su sad one formule, 'idite u rodiliste kad su trudovi na pet minuta sat vremena'... Muz isto nemiran, nagovara na odlazak u rodiliste. I krenemo mi tamo, ja uvjerena da ce me vratiti kuci ako nije stvarno zapocelo. Yeah, right. Nadam se da sam se nesto i otvorila od tih mojih trudova. Medjutim, prime te, presvuku i posalju muza kuci i prije pregleda, tako da sam shvatila da od povratka nista. I tako sam upala u zrvanj. Pregled, dva prsta otvorena (tu mi je vec za plakat doslo), klistir, pa setanje ispred radjaone, umor od neprospavane noci, malo jela, kad mi je ponudjen krevet u tata boxu jedva sam docekala. Deset ujutro, CTG, njegovo velicanstvo drip, prokidanje vodenjaka, moja uzasna reakcija na drip – trudovi svako dvije minute, divlje jaki (oh gdje su oni podnosljivi), ali i dalje uz sporo otvaranje, samo tri prsta, dolazak anesteziologice koja mi nudi epiduralnu (koje sam se uzasavala dotad, ali koja mi je odjednom postala spas i nada). Tako uzeh epiduralnu, muz je takodjer stigao i provodimo par sati u relativnom miru – pocela sam se tresti, dobila i temperaturu, stavljaju mi kateter. Puna sam braunila, cjevcica i aparatica oko sebe, ko epizodni lik Uvoda u anatomiju. Sestre me prilicno s visoka komentiraju – 'eto kad ste uzeli epiduralnu, puno bi se brze otvorili da niste', kao da sam neka princeza na zrnu graska – nemam volje objasnjavati da mi to nikako nije bio plan, ignoriram ih. Svako toliko dodje drugi doktor i pregleda me, bez puno komentara, hajde lezite sad malo na lijevi bok pola sata, pa malo na desni bok pola sata, pa opet malo lijevi, ko na raznju... Priblizava se i kraj smjene anesteziologice, kaze, skoro ste skroz otvoreni, ja sam namjestila dozu za izgon, sve ce biti ok, osjecat cete kad treba tiskati. Medjutim cim je otisla, sestre su mi iskljucile epiduralnu, bez obzira na moje proteste. Ne treba vam to, sad cete vi tiskati, skroz ste otvoreni. Bilo je cetiri popodne. Bebu sam rodila u osam navecer, nakon cetiri sata trudova i muke kojih se sjecam samo u magli, beba se nije spustala, uz premjestanje iz tata boxa u staru radjaonu jer je tako doktorici zgodnije, nalijeganje na trbuh i epiziotomiju. Beba 3700, 53 cm.
Porod drugi. Nosim curicu i uvjeravaju me svi redom, od ginekologice do prodavacica u ducanu, da cu ovaj put ranije roditi, em drugorotka, em curica, em stomak tako velik i nisko... Skoro su me uvjerili iako sam samu sebe pripremala na porod iza termina. Prenijela devet dana. Opet cetiri amnioskopije (ima li neka znacka za broj amnioskopija, bar nesto), isti rezultat ko i prvi put, s razlikom da sam otvorena dva i po prsta. Sluzni cep izlazi vec danima, vec sam ga i otpisala kao znak poroda, mislim, znam vise i sama da cu svaki dan roditi, ali di je taj dan vise....
Ujutro ustala, prodivanila sa svojim virtualnim babama, otisla u gorespomenuti ducan po dorucak i rundu iscudjavanja ('jos niste?') i nakon toga osjetila vec familijarna probadanja u ledjima i donjem dijelu stomaka. Dosad su bila nepravilna i slaba, pa se nisam uzbudjivala. Oko podne primjecujem da su malo jaca i odlucujem pisati vrijeme. Opa, svako pet minuta. Hoces-neces, vraca mi se prvi porod, trudovi odmah vrlo blizu, ali neucinkoviti. Nista, cekam i dalje, uz podrsku, sto RL sto virtualnu. Imam i plan poroda ovaj put. Kratak je, otprilike ide - dodji sto kasnije u rodiliste i ne uzimaj drip ni za zivu glavu!
Tijekom popodneva trudovi postaju jaci. Chatam s muzem, kazem mu da ne dolazi ranije s posla, sin je kod bake i dide, imam mir. Malo skacem po lopti, ne pase mi. U trudu mi najvise pase nagnuti se i nasloniti nad nesto i mrdati bokovima. Zamamno to izgleda. Gledam svoju ves masinu i pada mi na pamet kucni porod, bjezim brzo iz kupatila.Trudovi na tri minute, jos jaci, ne mogu bas pricati tijekom truda, muz u pet dolazi s malim doma, ja kazem, pojedi nesto, ja se tusiram pa vozimo sina drugoj baki i idemo setati oko rodilista. Vidim da se pojacalo i priblizilo, zelim sigurnost blizine rodilista (nada o brzom porodu zadnja umire), a opet ne prerano doci. Tako je i bilo. Trudovi u autu, omg... boli.
Kad smo dosli ispred rodilista, sestra nas uporno zove unutra, ali ja se ne dam. Setuckam, stanem, disem, drzim stomak, pa malo sjednem i tako nekih pola sata. Odjednom hrpe trudnica oko mene. Mislila sam da mi se prividja. Sve poletne, nasmijesene. Doduse, malo se uozbilje kad vide da meni i nije bas do smijeha. Onda skuzim da je vjerojatno termin tecaja za porod, one se idu pripremati za ono sto ja prozivljavam. Muz mi pomalo pocinje ici na zivce, iako mi znaci njegovo prisustvo. Ali jadan, kao da sve radi kad ne treba. Dira me, nervira me to. Prica kad ne treba. Suti kad ne treba. Dise kad ne treba. Ja prodisavam trudinu, a on ce, 'na ljestvici od jedan do deset, koliko te boli?' Doslo mi je da ga zviznem odmah sa desetkom da si moze prispodobiti... Kad prodje trud, ispricam mu se sto sam neraspolozena i grizem, ali da mi puno znaci sto je tu. Suti i trpi. Osjetim da moram na wc, sjetim se da ima jedan odmah do ambulante za prijem, u cekaonici. Obavim malu nuzdu, pa mi primamljivo izgleda fotelja u cekaonici. Sjednem, prodisem nagnuta jos jedan trud, kad sam isla ustati, osjetim potop. Pa jos potopa, pa jos... pa koliko ima te plodne vode? Nasmijem se, muz me gleda, ja kazem, puknula mi je voda. Djedica do mene me zabezeknuto pogleda, sav unezvjeren, a bakica me pocne tjesiti da je to sve normalno. Cekaonica se uskomesala. Meni se smije jer je osjecaj cudan, ne dize mi se iz tog toplog bazencica, ne svidja mi se osjecaj da ce mi poteci niz noge i ohladiti se... Ipak ustajem, gledam lokvicu, mracno je, ne vidim boju. S muzem polako odlazim u ambulantu, ljudi nam se po hodniku razmicu. U ambulanti se skidam, slijedi sok – plodna voda skroz mekonijska, puna komadica. Moje dobro raspolozenje odlazi u nepovrat, a preuzima strah i panika. Beba pati. Beba pati, a ja tu setam, jesam li mogla prije doci... Sestra me tjesi da je amnioskopija bila jucer, voda uredna, tako da nije nista strasno, ali mene je i dalje strah.
Odlazim sa sestrom, muz ostaje cekati. Dolazim u sobu za pregled, vicem odmah da je voda mekonijska, kazu, idemo odmah na CTG. Predradjaona. Prvi put je nisam posjetila. Ne mogu namjestiti CTG, dugih minutu nema otkucaja srca, ja vec umirem od straha. Ah, evo ga napokon, snazno lupa. Cetiri prsta otvorena. Ojoj. Opet ocaj. Pa citav dan trudova i sa dva i po sam dosla na cetiri??? Uvjerena sam da se ponavlja prvi porod. Predvidjam si noc patnje. Vec sam jadna. Uz to se trudovi pojacavaju, svi me ignoriraju i prolaze mrtvi hladni kraj mene, u sobi je jedna zena netom rodila, zavidim joj ko pas. Trudovi divljaju. Osjecam cak pred kraj truda i mali poriv na tiskanje. Zelim sici s kreveta, pokusavam se cak na klistir izvuci. Prvo, bilo me sram da se tu ne pokakam na krevetu od tog pritiska, doma se nisam bas ocistila prirodno, a drugo, zelim jos malo setati prije nego me prisile na lezanje. 'Mozete vi i bez klistira' – kaze sestra. Eto, sad su nasli ne forsirat intervencije, kad sam ja htjela pobjec sa kreveta
Prelazimo u box. Ostavljaju nas same. Prodisavam par trudova, osjecam posten poriv za tiskanjem. Nigdje nikoga osim muza. Odjednom osjecam pecenje. Aaaah, ring of fire! Prvi put ga nisam osjetila. Boze moj, pa to je skroz brzo! Sestra prolazi pored vrata radjaone, ja vicem, 'sestro, pece!!!' – bilo mi glupo i smijesno vikati na engleskom. A ona ce meni 'gospodjo, pa normalno je da vam tece'. 'Ma ne tece, p, p, pece!!!' – doslo mi je da vicem p kao Pula, mislila sam da ce to pecenje njoj nesto znaciti, ali nije se ni zaustavila. Posaljem muza na vrata da ih zaustavi kad budu prolazile, ja moram tiskati! On stoji kraj vrata, pitam ga kako doli izgleda, on kaze, nista. Odjednom meni trud, a njemu se oci rasirile i vice panicno 'doli se sve otvaraaaa!'. Malo su je obrisali i stavili mi je na prsa. Isti tren je prestala plakati. Malo smo se divili, sestra me obavijestila da me je ipak rezala (jedina intervencija, cudo nakon all inclusive od zadnjeg puta) i nakon malo slikavanja i mazenja odnijeli su je a mene prepustili carima sivanja.
Malo brojeva: u 17:35 jos sam bila doma, oko 19 usla na wc u rodiliste, u 20:19 nazvala muza, u 20:40 poceo je snimati filmic izgona, 20:50 je sluzbeni sat rodjenja. Na kraju ispadoh Speedy Gonzales. Beba 3680, 51 cm.
Filmic sam gledala, jos se rasplacem na njega. Bas mi je drago da ga imam, a posluzit ce i za prijetnju dosadnim gostima.
Izvinite na tl:dnr. (Too Long; Did Not Read.)
 |
|||
Odgovori s citatom
summer prvotno napisa
...
) i super da je prošlo bez puno uplitanja. 
