bar što se tiče mog prvog djeteta, moje male princeze.

Teško je ispričati cijelu priču i svaki naš dan dojenja, mnoge od vas me i poznaju po tome, toliko pitanja, problema, zvanja SOS telefona, toliko edukacije, upornosti, strpljenja i ništa nije pomoglo da dojimo duže od devet mjeseci.

Ukratko, početak dojenja za poželjeti, prva dva mjeseca 1000 g pa 900 g, bila sam najsretnija na svijetu.

S tri mjeseca prvi štrajk, odbijala dojiti, malo dojila, puno spavala i pola podoja sam joj davala isključivo na žlicu, ma užas kad se sjetim, toliko suza i upornosti i navlačenja, jer se najvjerojatnije radilo o skoku u razvoju. Napredovala 600 g, ni danas ne znam kako sam to uspjela, koliko sam muke prošla, mislila sam da vaga neće ići dalje od 300 g.

Ajde četvrti mjesec je bio bolji, 700 g i manje njenog ludovanja.

Peti i šesti mjesec napredovala po 200 g, sada kada vratim film u nazad, bila je gladna, zasitila bi se s malo, ali nije htjela navlačiti sebi više.
Kako je jako malo dojila, s pet i pol mjeseci smo uveli prvi obrok dohrane.

Skok sa šest mjeseci za nas je bio je početak kraja. Nije navlačila mlijeko, njeno gutanje od par minuta ipak nije bilo zato što se najela na brzinu, već zato što je toliko toga imala, nije bilo dovoljno, a nije htjela navlačiti. Tada su polako počela i odbijanja dojenja u snu za koja sam je ja budila.

Sedam i pol mjeseci, sad ću to napisati i želim zaboraviti, neponovilo se nikad više nikome, dakle odbija apsolutno sve i dohranu i dojenje, kad nisam tada poludila neću nikad, uvjeravaju me da mlijeka ima, a ja sigurna da nema dovoljno. Pala je na težini, odbija sva moguća ad, plačem ja kod pedijatra, a on zabrinut nakon 30 godina pedijatrijskog staža. Izdajam, povećavam količinu, zovem sos. Neće da doji, štrcam joj svoje mlijeko, kapam, žlicom po cijeli dan dajem, ali ne mogu izdojiti dovoljno, nemam niti 100 ml izdojenog za jedan podoj. Prskam joj ad, još gore, neće nikako, jedna žlica dohrane za mene je bila slavlje.

Pred kraj sedmog mjeseca stanje se malo poboljšava, doji ponekad, prisiljeni uvesti ad, koji naravno neće, nadam se kako će je proći luda i kako će se vratiti dojenju, nema straha, navući ću mljeka, ali ništa.
Dohranu koju je prije super jela, sada neće, kada proguta žlicu nećeg presretna sam.
Cijeli sedmi mjesec ona nije pila nikakvo mlijeko, jer nije htjela, osim ono nešto što smo joj prskali i 1-2 minute što bi ponekad dojila.


Osmi mjesec od dojenja ništa, a ja se nadam da će krenuti i svaki dan izdajam, međutim mlijeko ne curi, par kapi i ništa više, trudim se navlačim ali jako malo ja to mogu izdajalicom. Ona punih mjesec dana neće da doji. Ponekad navečer, ali povuče par puta i okrene se.
Ali zato dohranu super prihvaća, hoće i ad s nečim da mu prikrije miris, povećava količinu popapanog i taj mjesec napreduje 800 g.

S točno devet mjeseci ja sam joj prestala nuditi siku, sa suzama naravno, jako teško mi je bilo, ali do kada bi ja trebala izdajalicom održavati onih nekoliko kapi mlijeka.

Kako sam prestala više nikad mi se grudi nisu promijenile, ni prepunile, ni napunile, kao da nikad nisam dojila, uopće nema ništa u njima. Da je bilo bar 30 ml, u par dana bi se osjetilo na grudima, ali ništa, potpuno prazne i više nikad ni traga mlijeku osim par kapljica.

Danima sam vraćala film u nazad od njenog rođenja, zašto dijete koje je tako lijepo dojilo dva mjeseca počima odbijati povremeno i prestaje sa sedam mjeseci.
Našla sam razlog, skokovi su nas ubili, trebala sam ja navlačiti mlijeko, a ne puštati nju koja nikad nije bila ni gladna ni sisač, uvjerila sam se da može dugo bez hrane i da nikad ne plače da je gladna, kad joj dam ona popapa i to je to. Takva je i danas.

Nije odbijala jer više nije htjela, nego nije bilo dovoljno, s vremenom se proizvodnja smanjivala i na kraju nije vjerojatno imala šta.

Moj muž vidi koliko sam tužna i ne dozvoljava mi da govorim da sam ja kriva, ali jesam, trebala sam slušati svoj instikt i prvi put kada mi se učinilo da malo vuče, trebala sam navuči.

Jako mi je teško bilo, od dana prestanka dojenja, ona je zaista sretna i zadovoljna, super papa dohranu, imamo tri mliječna, uveli smo jogurt, nakon što sam se dugo razmišljala hoću li ili ne.

Kažu mi da ne mogu kriviti sebe zašto što je ona nesisač i što nikad nije dugo sisala, maksimum je bio 20 minuta i to rijetko.

Krivim se, jer ako sam sumnjala da je malo, onda sam trebala navuči da bude i previše pa se uvjeriti da li zaista neće ili nema.

Sve u svemu, nakon zaista duge borbe koja nas je obje iscrpila prestali smo dojiti, devet mjeseci dojilačkog staža je iza nas i zaista se ponosim, jer sam u onom trenutku dala sve od sebe, a to što nisam znala dobro, valjda je normalno s obzirom da prvi put dojim, prvo mi je dijete i sama od sebe je bila problematična.

Zato mi je rodica rodila prije tri dana i jako sam ponosna na sebe što je mogu savjetovati i što je to sasvim uredu što joj kažem i super prolazimo početnu prepunjenost.

Hvala od srca curama na SOS telefonu, jer bez vas ni ovo ne bi bilo moguće.
Hvala vam zaista od srca i nadam se da ću s drugim djetetom zvati SOS kad bude imalo dvije godine i kad ga bude trebalo odvikavati od sise