 |
|||
jeste li kao djeca lagali (puno) :)
Pitanje evo stoji već u naslovu.
Ima li neki period djetinjstva za koji je tipično laganje?
Jeste li lagali, malo, puno?
Ja jesam i sjećam se da sam sa nekih 6, 7, 8 odsjekla tolaganje u jednom danu. Točno se sjećam trenutka.
Sad su mi već svi budni, ne mogu dovršit sve što sam htjela napisat, al ako topic poživi, vratit ću se
Nisam! Ja oduvijek imam tu nekakvu averziju prema laganju i radije bi izrekla najgoru stvar koju je moja mater mogla čuti nego nešto izmislila. Jesam kasnije kad bi došla u 8 ujutro izvanka pa kad bi me mater pitala zbog čega su mi oči tako crvene i čudne. Pa bi rekla od nespavanjaAli ozbiljno, eto, ne sjećam se da sam ikad imala fazu laganja.
nisam imala fazu laganja, iako ne poričem da sam se tu i tamo izlagala. Ali se sjećam jedne djevojčice s kojom sam se družila da je užasno puno lagala, stalno je lagala, toliko da mi je išla na živce. I više se nisam s njom družila. A koliko čujem, takva je i danas :/
Mislim da je normalno da svako dijete prođe tu fazu "malo više laganja".
Baš slično kao i kod Trine. Neke eventualne laži su nastupile u pubertetu kad je bilo najbitnije produžiti vrijeme izlaska pod svaku cijenu,Trina prvotno napisa
Nisam! Ja oduvijek imam tu nekakvu averziju prema laganju i radije bi izrekla najgoru stvar koju je moja mater mogla čuti nego nešto izmislila. Jesam kasnije kad bi došla u 8 ujutro izvanka pa kad bi me mater pitala zbog čega su mi oči tako crvene i čudne. Pa bi rekla od nespavanjaali niti tad nisu bile neke specijalne laži.
O, da
Da, i to puno. Kao sasvim mala i kao teenagerica. Ali iz razloga koji mi niti danas nije jasan nikada nisam lagala o bitnim stvarim, uvijek o glupostima što je moju staru izluđivalo. Recimo, frku u školi bih odmah prijavila, ali bih stajala s tragovima zemlje na rukama i tvrdila ako sam ih upravo 2x oprala sapunom. :?
Moji su svaki dan pitali: Kako je bilo u školi, imaš li puno za domaći?O, da
Ja: Super je bilo, nema ništa skoro! (a dobila 1)
Nisam baš lagala neke velike stvari, uvijek bi me uhvatili, užasno lažem. Uglavnom se vezalo uz školu i ocjene.
Mm-u nisam uspjela u 5 godina ni jednu stvar slagat, počmem se il hihotat il se full zacrvenim
ajd da ne zaključavam ove topice poput:
"jeste li...?"
"da li ste...?"
"tko ste....?"
"kako ste...?"
makar je interesantna tema o laganju, zašto ne, neka se prebaci u roditeljski koncept...pa molim da nastavite u smjeru:
- da li ste ulovili dijete u (maloj, srednjoj, velikoj) laži?
- kako ste ga ulovili?
- da li ima neku motu rukama /očima /nogama i sl. za vrijeme laganja?
- kako ste reagirali?
- kako je to bilo dok ste vi/ mi bili mali?
itd....
malo ću vas ovdje ostaviti....da vidim hoću li zaključavati ili seliti.
Pa evo da nastavim u ovom tonu...ajd da ne zaključavam ove topice poput:
"jeste li...?"
"da li ste...?"
"tko ste....?"
"kako ste...?"
makar je interesantna tema o laganju, zašto ne, neka se prebaci u roditeljski koncept...pa molim da nastavite u smjeru:
- da li ste ulovili dijete u (maloj, srednjoj, velikoj) laži?
- kako ste ga ulovili?
- da li ima neku motu rukama /očima /nogama i sl. za vrijeme laganja?
- kako ste reagirali?
- kako je to bilo dok ste vi/ mi bili mali?
itd....
malo ću vas ovdje ostaviti....da vidim hoću li zaključavati ili seliti.
Uhvatila sam sina u laži par puta. Kao što sam već navela nalagala sam se ko klinka i razradila sam sve tehnike laganja pa prilično dobro mogu ocjeniti jel netko laže.
Uglavnom kad laže, oklijeva (neznatno) prije odgovora i izbjegava me pogledati. Navodno ljudi koji ne govore istinu u tom trenu gledaju lijevo gore (ovo još nisam empirijski potvrdila).
Eh, ovo mi se već više sviđa...
mamma san, kapa dolje!
A sad odgovor - ne znam baš da sam kao dijete lagala (jer u kući smo od ranog djetinjstva imali pravilo da se ne laže).
Nastojim to učiti i svoju djecu ALI... baš jučer je stariji sin kolegi u razredu rekao jednu neistinu (izgledalo je banalno, ali nije bilo) i zbog toga je ovaj gadno udario vlastitog brata (jer se na njega odnosila laž).
Moj sin se tada pokušao ispričati, ali zlo je već bilo počinjeno... Doznala sam za to, popričala s učiteljicom i složila se s njom oko stava - ima stvari za koje nije dovoljno reći "oprosti". Takve se stvari uče u životnoj situaciji. Imala sam jučer razgovor sa sinom (i jutros). Suze u očima, pogled u pod... Osjeća se grozno, ali što da radim - tu nema puno pomoći i nema puno načina da se iskupi za cirkus koji je izazvao. Pita me "A kako da se ja njemu ispričam?"... ali rekla sam mu isto što i učiteljica: o tome treba misliti PRIJE nego si izvalio glupost koja još k tome nije bila istinita!
Takve stvari dolaze na naplatu... Ne možeš se ispričati i misliti da su sad stvari vraćene na početak. Posljedice laži ostaju. I s tim treba živjeti u razredu/okolini. Svaki dan. Nadam se da će moj sin zapamtiti lekciju naučenu na vlastitoj koži, jer očito ništa od naših riječi nije imalo dovoljnog efekta.
ja jesam lagala ali ne velike stvari, sve neke male bijele laži kao tipa probudila sam se u 9 (a ustvari ustala u 11), za ručak sam jela juhu (a pojela sendvič) itd.
zašto sam lagala?
zato što sam htjela da budem savršena svojim roditeljima.
da ispunim njihova očekivanja, da budem točno onakva kakvu oni žele.
uvijek sam mislila da ako kažem istinu koja nije tako lijepa da slijedi neka zabrana ili negodovanje ili razočarenje...
tek s mm sam se odučila od toga...ali samo zato što on svemu pristupa ležerno, zato što se nikad ne ljuti na mene ako nešto zahebem (a zamislite, ja očekujem da se na mene netko ljuti, meni je to normalno :/ )on se samo nasmije ili mi se malo naruga, pa se i ja opustim
isto tako sam uvijek uljepšavala stvari
Eh, dodatak...
Nisam imala običaj lagati, ali u srednjoj školi sam znala sustavno prešutjeti neke stvari (lošu ocjenu i slično) i truditi se popraviti stvar prije roditeljskog. Za osnovnu školu baš ne znam, znam da sam znala "izbjeći" odlazak u glazbenu tu i tamo i prešutjeti. Ako bi me doma pitali - rekla bih istinu, ali srećom (ili na žalost :? ) nisu me baš često pitali.
Moja M. (2 godine) je neki dan slagala jednoj našoj prijateljici da ide u vrtić lijepo joj je sve ispričala gdje ide, s kim, kako joj je tamo... :? I dođe žena i pita nas - a upisali ste je u vrtić, jeli?. A ne ide uopće u vrtić, niti je ikad išla. Baš me iznenadilo.
Uf, nadam se da neće lagati.
baš ne volim ljude koji lažu, posebno kad lažu bez razloga (a i takvih ima i to podosta). Uopće ne razumijem poantu takvog laganja.
Za sebe ne znam, ne sjećam se da sam lagala kao mala (moram pitati mamu). U školi sam uvijek imala dobre ocjene, na faksu također (nisam pala nijedan ispit
Koja poštenjačina... 8)
Moj sin (3,5 god) laze u smislu da, kad ga nesto pitam (npr. s kojim igrackama/djetetom si se igrao u vrticu), nece reci npr. "neznam/nista", nego ce izmisliti nesto samo da da neki odgovor.
Sto se mene tice, dobro su mi se urezali u pamcenje trenuci kad sam bila uhvacena u lazi (a nisam uopce cesto lagala). neznam ni sama kako su roditelji uspjeli "usaditi" u mene to "nelaganje".
Jednom sam (prvi razred) lagala da nisam brala cvijece u skolskom parku, stara me "ulovila" i morala sam se ici ispricati u skolu zajedno s njom.
za mene to nisu laži. Moj sin (2,9 god) onda isto na taj način "laže". Pitam ga, s kim se igrao u vrtiću. On ispali - s bakom i dedom! Pitam dalje, pa kaj je baka bila u vrtiiću? Kaže on da je.
Meni to nisu laži, a ni potenciranje laganja. Na taj način je "lagala" i moja kćer.
Ali kad mi moja skoro 9 godišnja kćer kaže da je npr. nahranila psa i mačke, a znam da nije, a ona me uvjerava da je, e to je laž.
Ne sjećam se da sam lagala kao mala, samo od cca. 18. pa nadalje tati vezano za izlaske. Npr. idem s momkom na more ili izlet, ja kažem s rajom ili prijateljicom. Jedne godine na početku tih dužih izlazaka su mi u avgustu rekli da je mojoj x prijateljici 5. put rođendan te godine.
Inače ne znam lagati ( primjeti se na meni), ali to sam mogla hladno.
Da ispricam jednu smjesnu scenu:
kako radim kao dadilja, 22 godine, prosle godine ja i curka u tramvaju, i sad ce ti neka zena curki: "jao što ti je mama napravila lijepu frizuru", i ja zeni idem reci kako ja nisam mama, kako sam dadilja, i tek ce ti curka zeni :"to vam je moja mama" i krene se meni obracati kao mama ovo, mama ono! Zena u soku, gleda mene, kao ono misli se vidi ove mlade mame sto laže, kao u stilu stid me reci da vec imam dijete od 3 godine!
ma presmjesno! dakle, eto znala je lagati od cca 2, 5 godine, jos uvijek povremeno nesto slaze. Obicno se radi o nebitnim stvarima!
ali curka je zakon!
Meni ovo nisu laži nego mašta na djelu. To potičem i oko takvih situacija uvijek napravimo neku zgodnu pričicu.Moj sin (3,5 god) laze u smislu da, kad ga nesto pitam (npr. s kojim igrackama/djetetom si se igrao u vrticu), nece reci npr. "neznam/nista", nego ce izmisliti nesto samo da da neki odgovor.
S druge strane, ako ga pitam "jesi li bacio ili ti je ispalo" on s najnevinijim okicama na svijetu kaže "ispalo, mama". E to već je laž-svjestan je posljedica (oduzimanje bačene stvari) i nastoji ih izbjeći. Jedini problem je što ga još nisam na svoje oči vidjela, uvijek to budu situacije kad sam ja u drugoj prostoriji.
Za sebe mislim da nisam lagala u ranom djetinjstvu, više mi je bila nepoznata ta granica između realnosti i mašte. U pubertetu jesam, i to najčešće onda kad bih se nastojala uklopiti u sliku koju druga osoba ima o meni.
moji su jos premali za laganje.
ja sam pak ko klinka razvila savrsen smisao za laganje. imala sam vrlo jednostavan razlog--ako ne bi lagala, ponekad bi pobrala prilicne batine batine. npr. kad sam popusila batine zbog osrednjih rezultata u skoli, naucila sam da izbjegavam donositi knjizicu doma i govorila da nema roditeljskih sastanaka
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom