Ovo mi je prva beba (dečko) i u 39+4 još se nije spustila u zdjelicu. Zadnji pregled sam imala jučer kod moje gin i rekla je da je beba još uvijek skroz visoko i ja sam potpuno zatvorena (iako je cerviks omekšan) pa da ću vjerojatno prenijeti. Težina je ultrazvukom procijenjena na nešto više od 4kg, a dužina na oko 55cm. To nije toliko neobično jer je MM visok 195, a ja 175 pa bi bilo nelogično da imamo neku mini bebu. Veličina nije definitivno stvar šećera jer sam radila OGTT i sve je bilo u redu.

Uglavnom ja sam se psihički pripremala za što prirodniji porod. Napravila sam sve testove za porod u vodi (sve ok + beba okrenuta glavom dolje), a ako ne bude mogla voda onda stolčić. Straši me pomisao da ću morati rađati u ležećem položaju jer mi to izgleda potpuno neprirodno i nelogično (pa moja je prabaka rodila četvero djece čučeći pored kreveta pa zašto ne bih mogla i ja??).

E sad, moja gin kaže da ako se beba ne spusti i ja se ne budem otvarala neka odmah tražim epiduralnu jer će se inače sve pretvoriti u 20 sati mučenja i za mene i za bebu (epiziotomija, ležeći položaj, nalijeganje na trbuh i sve ostale "divne" stvari će jednostavno biti neizbježne).

UZV pokazuje da je beba u super formi (izvrsni protoci), a i ja se osjećam stvarno dobro. Nisam zadovoljna jer sam se počela ozbiljno brinuti da se možda stvarno neće spustiti pa ću morati potpuno odustati od mog sna o što prirodnijem porodu. Skačem po lopti, šetam, peglam, ali on se ne miče. :/

Neke moje prijateljice su mi rekle da se niti njima u prvoj trudnoći bebe nisu htjele spustiti pa su nakon višesatnog mučenja završile na carskom.

Ima li netko sličnoga iskustva?