Naježim se kad pročitam neke priče s poroda, pa za ohrabrenje evo i moje. Termin mi je bio 20. 2. 17-tog ujutro je napadao snijeg i moj suprug nije mogao raditi(vozi kamion), pa da ne gubi dan krenuli smo u Zg na pregled. Autocestom 80 km/h! Na pregledu 3,5 cm otvorena: jel' bi htjeli ostati u bolnicu? Ja malo zbunjena, pa ako treba... I tako veli meni doc sutra do ručka ćete vi roditi. Primili me, smjestili u sobu i dali ricinusovo. Po noći sam malo spavala i malo razgledala wc. Ujutro u 6h idemo na brijanje. Sestra ljubazna: popnite se, polako... (mislim da mi je čak i pomogla!), pogleda dolje i začuđeno: a ko je vas brijao?! Ja sam se naslušala priča o brijanju pa sam zadnjih tjedan bila bez dlačice , pa bolje muž nego netko drugi! Veli ona meni: ah vi mladi .... i smije se. Klistir nisam ni osjetila. Vodenjak mi je prokinut u 7:15, nije uopće boljelo, a iglu se nisam trudila gledati, osjeti se samo topao mlaz. Negdje poslije toga došao je i suprug. U 8:15 stiže vizita, glavni doktori u bolnici, obilaze rađaonu i boksove.( napominjem da nikog ne poznajem u bolnici!) Jeste dobro? Trudovi? Za njih nisam bila sigurna jer sam očekivala da to boli, a ono nešto mrvicu. Neki mladi doktor pita dali da daju drip. Tu me primilo jer sam se naslušala svega, ali što je tu je i tako su mi dali. Ne sjećam se početka, ali se sjećam da sam kasnije gledala na sat i mislila da do ručka neću preživjeti. Dali su mi i nešto protiv bolova od čega sam povračala. Posjetilo nas čitavo čudo sestara-naučnica, a prof me pokušala naučiti kako da prodišem trudove. To sam probala, ali na kraju sam disala kako sam stigla. Znam da sam iščupala onu ručku na stolu jer sam ju stalno vukla. O bolovima neću puno jer nas sve boli, meni je suprug puno pomogao jer me zalijevao litrama vode(ovo je doslovno jer je stol bio mokar kad sam se ustala!).
Ono što mi je najviše ostalo u sječanju je silina izgona. Ti trudovi su mi neopisivi. S prvim sam znala da beba ide van pa sam rekla mužu da ih zove jer ja rađam. Ti trudovi kao da mi nisu bili bolni, toga se sječam. Više kao da grče, ne možeš ni disati, ali meni je bilo kao neko olakšanje, ne znam čudno. Ana je brzo bila vani. Rezali me jesu, ali prije su pokušali bez toga, osjetila sam da pokušavaju, ali nije išlo. Rezanje nisam osjetila. Ubrzo nakon toga suprug je vikao: Ide glava!!!! Nju nisam osjetila, ali tijelo da, kad je kliznulo van, a zatim olakšanje. Bola više nije bilo. Bilo je 10:15. Točno tri sata od prokidanja vodenjaka rodila se moja Snjeguljica.
Posteljicu su izvukli, bezbolno. Za šivanje sam rekla doktoru da ne šiva dok ne utrne (i o tom sam puno slušala), to sam mu par puta ponovila tako da me je dobro lupio tamo dolje i pitao jel boli, a ja ne, ne boli... I tako da to nisam ni osjetila iako sam bila u grču cijelo vrijeme. I eto ja sam rodila do gableca. Nemojte misliti da sam ja smirena, ili kako to mi kažemo flegma osoba. Ja paničarim oko svega i bojala sam se, užasno. Uopće mi nije jasno kako sam ostala živa tu noć prije poroda, ali kolko god da boli rezultat je prekrasan i vrijedi svakog truda, svake boli. Sretna sam da je sve prošlo super, ali to zbilja nije strašno. Sve koje se spremate mislite pozitivno, vjerujte da će sve biti OK i zanemarite negativno i biti će dobro. Nas je to jutro rodilo 7-8, u par sati, jednoj se muž srušio u nesvjest i kod svih su bili doktori i babice i sve smo rodile lijepe bebice, pa nek vas ne plaše priče o gužvama. Sve će biti OK i uskoro će vaše bebice spavati kraj vas baš kao moja sad kraj mene! Sretno!!!!!