 |
|||
otkad se otvorila ova tema razmišlajm šta da napišem ili uopće da li da pišem...
napišem post pa ga izbrišem i tako sto puta,puno toga bi htjela reći ali valjda kad nešto zaustiš onda postaje istina pa ne želim,držat ću to za sebe još neko vrijeme pa možda jednog dana isprićam cijelu pricu.....
U jedno sam sigurna nije važna krivica važno se boriti zajedno,jer dvoje je potrebno za novi život
u samo jednoj rečenici, na vrlo jednostavan način, rekla si ono najvažnijeici prvotno napisa
U jedno sam sigurna nije važna krivica važno se boriti zajedno,jer dvoje je potrebno za novi život
Iako su u ove tri godine borbe i silne želje za djetetom svakojake misli vrzlale po glavi nikada, baš nikada, nisam razmišljala o mojoj ili njegovoj krivici kao jedinoj opciji. Bez obzira na nešto lošiji spermigram duboko u sebi znala sam da i moja pretjerana opterečenost i fokusiranost na bebu podjednako pridonosi neuspjesima i da sam u cjeloj toj priči zanemarila ljubav. Planiranje odnosa, bazalne temperature, lh trakice i ostale metode...sve su to čimbenici koji su nažalost zamrznuli naš odnos i sveli ga na pravljenje bebe. Nedostatak razgovora o problemu koji postoji, a šutnjom ga nastojimo ignorirati na koncu je izazvao burne reakcije i svađe koje su nas umjesto koraka unaprijed vračale dva koraka unatrag.
Premda je MM uvijek stajao uz mene i u tišini podržavao sve moje odluke i odlazio na ugovorene preglede često sam imala osječaj da sam u svoj toj priči sama, da je cilj za kojeg se borimo moj cilj, a ne naš cilj, da je bol koja je prisutna samo moja, da je križ kojeg nosimo samo moj. Ali bila sam u krivu, dugo živjela s pogrešnim saznanjima i procjenama, a sve zbog nedostatka iskrenog i otvorenog razgovora koji je na koncu svegu doprinijeo jačanju veze, osječanja, želje...Sada mogu reči da je ovo naša borba bez obzira što ja predvodim bitku i planiram je u najsitnije detalje i sada mu vjerujem kad mi kaže da ne priča o svemu jer me ne želi dodatno opterečivati svojim strahovima i slutnjima. sada konačno shvaćam da je njegova uloga da bude jak, da me diže dok padam, da mi briše suze dok oplakujem još jednu negativnu betu i da mi daje snagu da ne odustajem kad dođem pred zid iskušenja...i da me voli bez obzira na ishode naših dostignuća o kojima često ne odlučujemo sami...već ih pokreče svemir da iskusi našu snagu, da nam pokaže koliko smo hrabri i da nam stavi breme kad je najteže. Vjerujem da ćemo na koncu svega ispuniti san, ali kao mnogo bolji i ispunjeniji ljudi!!!
O GIZMOS,
lijepo si to napisala i zaista mi je drago što imaš kraj sebe nekoga ko ti je oslonac, i podrška u teškim trenucima. Ja nekada generalno mislim za sebe da sam previše hrabra, neustrašiva, a to ponekad stvara osjećaj samoće. Znate, ja sam od one vrste žena, koje imaju jak plamen u očima, okomitu boru iznad čela i rijetko plaču. Tako da mi je to često krst koji moram nositi. Ponekad poželim biti slaba, ima trenutaka kada želim da plačem, ali eto tako, nešto mi se neda.
. Ne treba se ni toga sramit, ne treba se sramit "neplača", ne moramo ni mi žene bit sve po istom modelu. Sretno
I, nisi sama, (sigurno) imaš virtualnih sestara! Ja sam, barem mislim da to jesam, Xena Ratnica, podvrsta Lakrdijaš na svoj račun. Zasad mi je tako skroz OK.
Da budem istinoljubiva, ne mislim za sebe da sam hrabra, prije sam ustrašeni tip hiohondra, plus stalno u strahu oću li odreagirat na terapiju, oće li smrzlići preživjet odleđivanje itd. Ali, jednom kad se dođe do transfera, onda mozak na pašu jer sam svoje napravila. Plakala sam na prvu inseminaciju kod Lučija jer su me ponijele nade, nakon toga više nikad na bete, ni pozitivne, ni negativne (to jest, na svoje nisam, na tuđe jesam). Želim reći da ja mislim da je to valjda neka psihosamoobrana i da je i to OK i normano - to neplakanje. Iako se koji put osjećam isključeno kad se drugi vesele ili me tješe - ono, easy, tigers, što vam je, ljudi. Ali, prihvatila sam se takvu kakva jesam, svak ima svoj neki psycho-killer trik na koji funkcionira, ja sam najbolja kad - mislim negativno tj. skepitčno.
Ma i ja sam najčešće takva, nedodirljiva, hladna, guram po svom, nedam se samo tako, vječito nategnuta kao žica koja samo što ne pukne....gutam ja dosta toga, ali i hrabri katkad posustanu, padnu,traže bliskost i onda mi je drago što imam njega da me pridrži, prizemlji, da me vrati u stvarnost. Dobro je ponekad oslobodit suze, pustit ih da teku do besvjesti, očistit se crnih misli...Ja sam to baš danas napravila i to u dva navrata i sada mi je lakše, možda i zaspem mirna!
ja imam svoj SAN
danima razmišljam šta da napišem. U ove 4 godine borbe i izazova s neplodnošću nikad nisam krivila ni njega ni sebe, a kako bi i mogla kad je s našim nalazima sve u redu. Teška je to spoznaja na svoj poseban način. Na momente ne znam za šta da se uhvatim, imam osjećaj kao da bi mi bilo lakše da iman krivca! Puno nalaza i pretraga je učinjeno, puno, sve šta postoji! I kod predizanja nalaza mi se znalo desit da se nadam da nešto nije u redu. GROZNO, znam..
Moram priznat da sam ovih godina razmišljala o koječemu pa i o tome da odem daleko i dignem sidro. Te krizne situacije se dogode, kao s neba pa u rebra, ali sve rijeđe i rijeđe,..
Valjda sam jača i naša ljubav je jača, a SNOVI NEMAJU ROKOVE
mogu reći da sam imala slično iskustvo. naime, prvi ginekolog mi je rekao da imam policistične i taman smo to nekako prihvatili, mm je bio super a ja nikakva. bili kod drugog doktora i ispalo da mm ima teratooligoastenzoospermiju (3 put zaredom u različitim razdobljima) a ja nemam policistične već neprohodne jajnike. osobno mi je pao kamen sa srca. to je bio naš problem s kojim sam se ja teško nosila a on mi je pružao podršku ali nije razumio do kraja. onda je on prošao što i ja, prihvaćanje situacije, i sve je postalo bolje. krivice nema ali jako je teško prihvatiti da bi osoba koju voliš najviše na svijetu možda bila sretni otac da nije s tobom.
"Iako se koji put osjećam isključeno kad se drugi vesele ili me tješe - ono, easy, tigers, što vam je, ljudi. Ali, prihvatila sam se takvu kakva jesam..."
Ina33, ove tvoje riječi su opis mog stanja,i nekad sam mislila da sam neki čudak iz svemira, jer ja ne plačem kad drugi plaču, niti se smijem kada se drugi vesele. Kod mene je pravilo: trpi, proći će, ne plači, bit će bolje, bori se, nema odustajanja.
Skrenuh sa teme, al radije krivicu vučem sebi, jer ja na sebe mogu uticati, nego je dodjeljujem drugome, na to je teško djelovati :/
[quote="erisIna33, ove tvoje riječi su opis mog stanja,i nekad sam mislila da sam neki čudak iz svemira, jer ja ne plačem kad drugi plaču, niti se smijem kada se drugi vesele.
[/quote]
Nema veze, nema veze bit asinhron s drugima, bitno je bit sinhron sa sobom. Ja, pak, plačem kad drugi ne plaču itd. Je da je rjeđe, ali isto je lijepo i plakati. Ali me najviše vremena u stvari moja autoironija i neki "češki" humor nosio i sad me nosi. Što je jednom netko rekao - whatever rocks your boat je dobro - tj. što god za tebe pali - koristi to
e da, taj nocno-jutarnji dio je naporan...
i ranije sam znala da se budim sa raznim mislima koje su me mucile - posao, strah pred ispit, problemi u medjuljudskim odnosima...
ali otkako smo uronili u MPO pricu, sve to je nestalo...
tj. razblazilo se, relativiziralo, spustilo na neki drugi nivo, ne moze vise toliko da dopre do mene.
a MPO blues je preuzeo moja raspolozenje - cak i kada nije akutno bolna, uglavnom je to prva misao sa kojom se budim...prepoznajem je kako dolazi, cak i u snu, u onom trenutku tik pred budjenje.
ja sada pokusavam sa ovim receptom.
dosada sam MM stedila maximalno, do granice da on uglavnom nije ni znao kada odlazim do MPO doktora...da ne govorim o tome kako sam se cuteci bockala injekcijama u kupatilu, u ciklusima kada on nije ni svjestan da nas kroz koji dan ceka IUI ili vec neki postupak...
pa onda kada MM dodje na red da jednom ode na klliniku (u ciklusu kada ja idem 4-5 puta), bogzna kako suosjecanje sa njim kako je eto tesko gledati pola sata pornice u nepoznatim prostorima
oh dodje mi knjigu da napisem o tim muskim mukama
samo da zakljucim, sa takvim ponasanjem postigla sam nazalost jedino to da sam ja puno ranije sazrela za IVF pricu, dok on jadnicak sada kaska za mnom i slabije se u svemu snalazi...
ja sam do grla u logistickoj strani price, a on jos uvijek bistri one eticko-moralne i potpuno neobavijesten...
pa sam se sjetila ine33, i dragog za rukicu i sa mnom kod doktora.
vec zadnja dva puta.
doktorice ga za pocetak sokirale vijestima o losem spermiogramu, a do sada sam ga ja postedila svakog procenta o plivacima i neplivacima
iduci mjesec ide sam da ganja papirologiju oko svog zdravstvenog osiguranja.
atmosfera u kuci se definitivno promijenila - vidim da se pati kao ja sto sam se nedavno patila i zao mi ga je ponekad, ali znam da je to za nase dobro
ahahaha
jos jednu stvar da dodam:
na klinici gdje sam ja pacijent, tretmani funkcionisu tako da zena u toku ciklusa barem 3-4 puta dolazi sto na vadjenje krvi, sto na UZ (uglavnom se oboje odradi zajedno).
i tako svaki put, kroz svaki ciklus...
a mog milog muzica pitali jednom da da krv, a on se nasao u cudu i pitao doktoricu moze li da razmisli o tome!
mene bilo sramota, gledam ga hocu da ga ubijem pogledom
i tu on popusti, kaze dace krv ali ako moze iduce sedmice da dobije termin
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom