baka i djed su također trazili viđanja na sudu o cemu postoji i rjesenje ( po zakonu je to 1-2 puta mjesecno), njezin tata je trazio susrete i viđanja ( po zakonu jednom tjedno i svaki drugi vikend plus pola praznika i svaki drugi blagdan).

ideja da sve to spojimo mi se tada ucinila najboljim rjesenjem jer je ona bila mala i do njih se ima dosta voziti. srecom ona je odlicno, dobro dijete koje je istrpilo 6 sati sjedenja u autobusu po zimi kad je pola cesta u lici zatvoreno.

ja tada nisam mogla znati da ce njezin tata otici, a kako vise vjerujem svojim roditeljima nego njemu oko skrbi za dijete bilo je lako dogovoriti da dijete bude tjedan dana dolje s njima, a da njezin otac kod mojih roditelja dolazi po nju. kad je on otisao, to su vrijeme s njom provodili njegovi roditelji (djed i baka po ocu).

ja sam to sve pocela rjesavati i jednostavno znam sto me ceka jer sam naisla na himalaju, ali svjesna sam da to vise ne ide. jos sam svjesnija kad procitam to sto mi pisete. spremna sam da mi svaki cas soc radnica pokuca na vrata i kaze da sprijecavam susrete koji su organizirani pravomocnom odlukom suda jer znam s kim imam posla, ali moram to izgurati jer ovako vise ne moze. zbog sebe i zbog nje.

kontaktirala sam odvjetnika. kaze da to moram mijenjati sudskim putem i da ce najvjerojatnije dobiti jedan vikend mjesecno.