Bolest tuđe djece

[cappy]

Mislim da je ovoj temi tu mjesto jer si i sama mislim da možda filozofiram, no tako često mislim o tome pa želim čuti i vas.Budući da sam majka djeteta koje je često bolesno , često čujem pitanja: Kako je D? , a da po tonu glasa osjetim da je to pitanje postavljeno reda radi, a ne iz stvarne brige za djetetovo zdravlje.Ja sam takva osoba da me bolest svakog djeteta štrecne , želim znati što je , zašto, kako izlječiti i sl. i ne znam što da mislim o ljudima koji ne misle tako, koje nije ni najmanje briga za bolest tuđe djece, pri tome prvenstveno mislim na djecu svojih prijatelja , a ne neke tamo djece iz novina.Možda su to ljudi čija djeca nisu bolesna pa ne znaju koliko je to teško i bolno ili su tako uskogrudni da vide sebe i samo sebe i baš ih briga za druge.Ne znam jeste li shvatili moja razmišljanja ili mislite da brijem bez veze.

[RozaGroza]

Ja mislim da je jako važno u ovoj temi da razlučiš jel se radi o običnoj febrici i virozi ili nekoj težoj bolesti. Do sad kad bi mi neka frendica rekla da joj je dijete pokupilo virozu u vrtići nije sad da me to nešto posebno uzruja, to je ipak normalno, svakome se događa.
Ali apsolutno uvijek me iskreno zanima kako je dijete koje je malo ili puno teže bolesno, kako se oporavlja itd. Pratim čak i na ovom forumu puno priča, i uvijek me zanima kako je dijete, dal ide na bolje, jako me diraju dijeca koja imaju problema sa zdravljem opčenito, slaba sam na njih i kad vidim da je nekom djetetu nešto iskreno znam i plakat i bit jako jako tužna ako stvari ne idu na bolje.

[icyoh]

L je bio jako bolestan tako da imam fobiju od propitkivanja za zdravlje.

Nit' sam voljela razglabati da li on diše samostalno, da li će biti posljedica, da li će biti "normalan" (to svi pitaju u polušapatu, ono, kao neugodno im je, no moraju znati jer brinu, a ja si razmišljam bih li nokautirala idućeg koji me pita jel' će mi biti dijete normalno).

I isto tako ja ne volim pretjerano pitati za druge - previše sam se nanervirala i izludila oko L i nemam snage slušati tuđe nevolje (jer točno znam koji je to osjećaj).
Pitam kako je kod djece čije mame sam upoznala u bolnici, a u kontaktu smo. I grozno mi je jer mi je s jedne strane ubitačno žao zbog njih, a s druge strane imam neko bolesno olakšanje što to nije L.
I moram primjetiti da se i ne družimo često - kad god vidim ijednu od njih sjetim se najgoreg razdoblja svog života.

[Marna]

Cappy, nisam osoba koja bilo što govori ili pita reda radi.
Moje pitanje upućeno nekoj mami će biti iskreno i sa zanimanjem.
Žao mi je i djece koja boluju od teških bolesti, a koju ne poznajem i suosjećam s njihovim roditeljima kojima je jako, jako teško.
Zdravlje svoje djece doživljavam kao veliki blagoslov i kad je najmanja viroza u pitanju, brinem iako znam da će proći i da nije ništa strašno.
Takve smo mi mame - i tate, naravno

[Cookie]

Ljudima koji su u bilo kakvoj teškoj životnoj situaciji, u što ubrajam i bolest djeteta ili bilo kojeg drugog člana obitelji, nerado postavljam pitanja o tome. Bojim se da je nekome stvarno muka pričati o tome, kao što veli icyoh, i nekako uvijek mislim da će mi reći sami ako žele razgovarati o tome. Doduše, u krugu prijatelja i poznanika nemam nikog kome je dijete teško i kronično bolesno, tako da govorim teoretski, ali, recimo, imam prijatelje koji imaju velikih problema sa začećem i nikako ih ne volim ispitivati kako je i što ima novoga na tom polju. Nije isto, ali to mi je neka referentna točka.

[cappy]

Otvarajući temu, nisam mislila na one najteže bolesti djece, već na neku sredinu.Moje dijete npr.često ima bronhoopstrukcije pa povremeno završimo na hitnoj , na inekciji za lakše disanje i sl.Dakle nije beznačajna viroza, a opet nije ni tako strašna bolest.Ma mene muči kako to da neke ljude NE zanima bolest djece njihovih prijatelja, ili sam ja jedina koja stiće takav dojam u svojoj sredini.Dakle nije stvar u tome da im je to osjetljiva tema pa prešute, nego ispituju ali s dozom nezainteresiranosti, omalovažavanja...Ne kužim kako da okarakteriziram takve ljude.

[sanja77]

Preužasno mi je vidjeti male bubice bolesne i kad pitam stvarno pitam, ali kada se radi o teškim bolestima roditelj je u strašnom stanju i nikada ne znaš da li pitati ili ne. Njihova je patnja pregolema i sad ja s glupim pitanjim se uvijek bojim da ću uvrijediti. Kad ne znam šta reći ja skuham ručak

[icyoh]

Ma mene muči kako to da neke ljude NE zanima bolest djece njihovih prijatelja, ili sam ja jedina koja stiće takav dojam u svojoj sredini.Dakle nije stvar u tome da im je to osjetljiva tema pa prešute, nego ispituju ali s dozom nezainteresiranosti, omalovažavanja...Ne kužim kako da okarakteriziram takve ljude.

Mene ne zanima - pa eto, okarakteriziraj me kako želiš
Kod zaista teških bolesti (a njih znam samo nekoliko iz naših bolničkih dana) me zanima da li je sve u redu i da li su prognoze dobre. O drugim stvarima ne želim detaljno pričati jer se samo zdeprimiram i ne mogu se ponovo nositi s tim.
A kod "sitnijih" prehladica i sl. - iskreno, to me čak i umara za slušanje. Ono kad me maltretiraju, mali ima gripu, pa kihnuo triput, pa pao i dobio čvrgu.. Vjerojatno sam razvila obrambeni mehanizam pa sam "pobezosjećajila" na takve stvari, no uopće ih nemam živaca slušati.
I onda si uvijek mislim "eh, čime se ti uzrujavaš".

Isti razlog i što sad imam potpuno drukčiji stav prema nekim stvarima - nekada sam mislila da ću puno više histerizirati oko L ishrane, oblačenja, aktivnosti...no sad slušam oko čega ljudi rade problem i mislim si wtf, glavno da smo zdravi.
Ili još gluplji primjer - kad me se krene maltretirati s porodom, pa jesi to htjela ovako, onako, što ako ja kažem a, a oni naprave b...a meni je porod i sve ostale tehnikaije bio zadnja rupa na svirali nakon L rođenja.

[mamma san]

Ne želim reći da je pitanje (pre)banalno, jer sigurno nije pokrenuto samo tako.

No, u skoro svakom jeziku postoje pozdravne uzrečice (stvarno sam ovaj termin blebnula). Kod nas je to "Kako si (ste)?" Kad se netko površno zna, slabo viđa, obično se niti ne očekuje neki opširni odgovor, već više manje: "Dobro sam." "Znaš već...bla bla...."
Obično sugovornici koji znaju da jako držim do vlastite obitelji i pričam o svojem djetetu, reda radi i pitaju "Kako je Lovro?"...i ako ja krenem u neko objašnjavanje, obično skužim da sam pretjerala (već nakon prve rečenice) i da je pitanje bilo postavljeno onako usput.

Tako je vjerovatno i kod tebe. Osjetljiva si na stanje djeteta. Drugi možda znaju da ti je dijete boležljivo, ali ne očekuju i neki dugački odgovor. Možda tvoja bliska prijateljica i očekuje, ali oni "daljnji" i ne.











No, kako god bilo, sad moram reći kao moderator, malo ću pratiti temu..osobno ju smatram prebanalnom, ali ću vas kratko pustiti.

[melange]

Obično sugovornici koji znaju da jako držim do vlastite obitelji i pričam o svojem djetetu, reda radi i pitaju "Kako je Lovro?"...i ako ja krenem u neko objašnjavanje, obično skužim da sam pretjerala (već nakon prve rečenice) i da je pitanje bilo postavljeno onako usput.

Tako je vjerovatno i kod tebe. Osjetljiva si na stanje djeteta. Drugi možda znaju da ti je dijete boležljivo, ali ne očekuju i neki dugački odgovor. Možda tvoja bliska prijateljica i očekuje, ali oni "daljnji" i ne.

vjerojatno se o ovome radi.
tebi je tvoje dijete sve i ako je bolesno, to te potpuno zaokupi, samo to vidiš i samo o tome razmišljaš.

ali u komunikaciji postoji nešto što se zove phatic communion, neobavezno čavrljanje, pitanja i odgovori čija svrha nije razmjenjivanje informacija, nego popunjavanje tišinje, uspostavljanje atmosfere za daljnji tijek razgovora.

ako na hodniku sretneš susjedu s drugog kraja zgrade koja te u letu pita ej kako si, kako ti je mali, ok - nju jest briga. ali ne u detalje.
ne mora svatko paziti na ton kojim te pita za zdravlje, kao što ni ti vjerojatno svakom ni nećeš u detalje opisivati vaš zadnji odlazak na hitnu, na koji god te način pitao, jelda?

[KayaR]

Moj je O.sa svojih 7 godina bio hospitaliziran,u teskom opstruktivnom stanju i znam kako mi je bilo tada.
Licno mi je zaista znacilo zanimanje nasih prijatelja za zdravlje moga deteta,i navece bih satima "visila "na telefonu jadajuci se... pogotovo zato jer je tamo bio bez mene,sam
Nasi prijatelji se iskreno zanimaju za zdravlje nase dece,kao i mi za zdravlje njihove.Narocito kada su bili manji.
Kada deca poodrastu,ojacaju,pa se i bolje nose s bolescu,no i tada se raspitujemo,jer nam je stalo.
Tako je kod nas.Ali,uvek ima onih koji se raspituju povrsno i "reda radi",no od takvih i ne ocekujem nista vise,pa im i ne pricam detalje,odgovorim takodje reda radi i oskudno.
Sto se teskih bolesti tice,nemam s takvom decom(roditeljima)poznanstva.
Imam kumu cija mala ima cerebralnu paralizu,i njoj ne stajem na muku,ne raspitujem se detaljno,jer ni ona nema volje pricati,tako da to postujem.Ako mogu pomoci ili posavetovati,uvek sam tu.
No,isto sam tako naucila ne mesati se,vec pomoci ako neko pomoc zatrazi.

[pomikaki]

Ma mene muči kako to da neke ljude NE zanima bolest djece njihovih prijatelja, ili sam ja jedina koja stiće takav dojam u svojoj sredini.Dakle nije stvar u tome da im je to osjetljiva tema pa prešute, nego ispituju ali s dozom nezainteresiranosti, omalovažavanja...Ne kužim kako da okarakteriziram takve ljude.

Heh... recimo ja imam prilično zdravo dijete, a par djece iz bliže okoline (što prijatelji što rodbina što poznanici) je više boležljivo, ne da je pitanje hoće li diejte ostati normalno, više u rangu toga što to pišeš, antibiotici, hitna, poneka operacija rutinskog karaktera (za doktore, naravno, a roditelju nijedna ne može biti rutinska). Često ne znam kako će se moja pitanja za zdravlje protumačiti. Hoće li ih pilati što pitam ili će ih pilati što ne pitam? Ili će ih pilati način na koji pitam ako pitam? Kako sam ja prilično mutava u rl, bojim se da to uvijek ispadne svakako.
Još mi je možda veći problem kad znam da je netko zbilja teško bolestan, sestrična je izgleda uspješno prebolila neku opaku autoimunu bolest, bilo mi je dugo muka što da pitam, pa onda još izvalim neku glupost... sad je ne pred puno jedan moj jako dragi prijatelj objavio nešto slično. Kako da ga ja pitam kako je kad se čujemo, a kako da ga ne pitam? Banalna tema, recimo, a možda i nije.

Ponekad se oni koji šute možda i više brinu za tebe ili tvoje dijete od onih koji te zapitkuju. Ne treba u svakom slučaju uzgajati negativne emogije na račun pretpostavke da tvoje dijete nekom nije bitno. Vjerojatno ipak znaš na osnovu drugih stvari kakvi su ti ljudi s kojima se družiš.

[Marna]

Mislim da se sve svodi na činjenicu koliko smo si međusobno bliski i povjerljivi, tj. nisam tip novinara ili znatiželjnice koja će odmah navaliti s pitanjima o bolesti nečijeg djeteta.

Netko ima potrebu pričati o tome, a netko se zatvori i ne želi.
Različito se nosimo sa stresnim situacijama.

[icyoh]

Meni osobno je daleko iritantnije kad ljudi maltretiraju s pitanjima "Ali, kako mu je?" / "I što je rekao doktor?" / "Što ćete sad?".
Možda misle da tako pokazuju brigu, no zaista je iritantno , posebno kad vas to pita deset ljudi dnevno.

I moje najdraže pitanje - "hoće li biti normalan?". To savjetujem izbjegavati. Jer postoji velika vjerojatnost da ćete umjesto odgovora dobiti torbicom po glavi od izbezumljene mame.

[isvetica]

Mene zanima dali uopće pitati za zdravlje, ako vidiš bolesno dijete, sa teškoćama u razvoju. Takvo dijete ima jedna moja sumještanka, nikad nismo bile nešto posebno, razlika u godinama, na adio- adio. Malena je ostala bez kisika pri porodu, sada nakon 4 godine , još je u kolicima, ne priča, raste tjelesno , a ja zapravo neznam dali je pristojno pitati, jer očito je da nije dobro,i da je svaki dan borba, Njena mi je mama nedavno dala poklon za moju K., iznenadila me, voljela bih i ja njoj nešto pokloniti, ali ima li smisla davati igračke, kakve, kakvu robicu za dijete koje uglavnom sjedi i leži... Neželim im dati nešto što ona ne može koristiti, mislim da su im zapravo najpotrebniji novci, samo mi je glupo samo tako dati kuvertu.

[Tashunica]

moje dijete pati od čestih napada laringitisa i bronhoopstrukcija i to naravno svi oko mene znaju. ja sam odavno razlučila koga zanima a tko pita reda radi, ali nije da zamjeram onima koje to ne zanima.
ja sam osoba kojoj puno pomaže razgovor o tome pa se onda jadam onima za koje znam da ih zanima i koji sa mnom sudjeluju u tom razgovoru jer mi je tako lakše.
neko vrijeme sam prestala pričati sa svima o svemu, gomilalo se u meni i to me koštalo zdravlja, sad opet laprdam kad god osjetim potrebu.

kad je neko drugo dijete bolesno obično mi je to uvijek negdje u glavi pa imam potrebu priupitati u kakvom je stanju.

[Bubica]

pa,robica uvijek dobro dodje

kada je stvarno frka,npr. kada je F nedavno ila u bolnici mrzim stalno zivkanje na tel., stalno i stalno objasnjavanje, ponavljanje sto je doktor rekao, stonije rekao i sl. Ja za to nemam zivaca, nekima pomaze (npr. mojoj mami) u stresu stalno ruminirati o problemu, meni ne. Ja to prebacim na muza.
No, kada frka prodje onda mogu satima pricati o problemu, bolesti, prepricavati kako je bilo i drago mi je kada se ljudi interesiraju. Mislim, dragomi je bilo i dok je sve bilo akutno samo ja nemam snage/volje/zelje u tim situacijama to hendlati.

[KayaR]

ja sam osoba kojoj puno pomaže razgovor o tome pa se onda jadam onima za koje znam da ih zanima i koji sa mnom sudjeluju u tom razgovoru jer mi je tako lakše.

Evo,i ja isto ovako

[sirius]

Pitam za zdravlje -trenutno stanje bolesne djece prijatelja i poznanika.Čak i one najteže i kronično bolesne jer znam puno takve( jer mi je i kćer bolesna).U tim pitanjima i razgovorima sam najčešće pristupam iskljućivo sa empatijom nikako sa suosjećanjem i ne štrecaju me takve situacije.Trudim se ne stavljati sebe u mogući kontest(u svojoj glavi) i ne proživljavati to na naćin "što bi bilo kad bi se to događalo mom djetetu".

Ono sa ćim sam se ja često susretala od kad imam bolesno dijete su dvije krajnosti.
Jedna je ta da ljudi kad im kažeš pravo stanje počnu kukati ,plakati ,počnu stavljati sebe i svoju djecu u potencijalnu situaciju,zašute jer im je preteško(rodbina)...
Druga je ta da kad im kažeš stanje počnu banalizirati stvari u stilu"Pa to se sad rješava...","Eto, par operacija i ona je ko nova..."

U svakom slučaju obje su me znale(kratkotrajno ) uzrujati...

A onda tu su bili i oni dragi ljudi koji su se iskreno raspitivali za zdravlje,šutjeli dok sam pričala,gledali me dok sam pričala sa interesom...njima hvala na dobrim mislima i snazi koju su mi slali.

[Tashunica]

Druga je ta da kad im kažeš stanje počnu banalizirati stvari u stilu"Pa to se sad rješava...","Eto, par operacija i ona je ko nova..."

iako se naše situacije ne mogu uspoređivati ovo je nešto što meni posebno ide na živce, a često čujem i tu odmah prekidam razgovor.
-ma nije to ništa, proći će to brzo, ima puno gorih stvari, trlababalan... kao da ja to sve ne znam i kao da netko zna kako je meni dok se u sred noći vozim s djetetom za koje imam osjećaj da će se svaki čas ugušiti.

[Mima]

Ja stvarno nemam pojma što bih rekla na ovu temu :? Imam osjećaj da stalno pričam i brbljam o Leinim zdravstvenim problemima a onda skužim da ljudi koji su mi među najbližima nemaju pojma o tome i misle npr. da je nismo slali u vrtić jer smo ludi E da, dok bi se nešto ozbiljno događalo nikad nisam htjela nikoga ni vidjeti ni čuti jer su me ljudi užasno nervirali (a najviše od svih moja mama).

[Tashunica]

ja sam poslije svake noći na hitnoj imala potrebu čuti se sa svojom najboljom frendicom i njoj u detalje ispričati što se dogodilo i onda bih imala osjećaj kako me polako popušta grč u želucu, a najgore mi je bilo o tome pričati mojoj mami ili baki jer sam znala da će se sekirati isto kao i ja pa sam im obično malo uljepšavala cijelu situaciju.

[meda]

sto god napravis nije dobro. 'izaberi jedan broj, sigurno ces pogrijesiti'

ja ako pitam, pitam jer me zanima, ako ne pitam, ne znaci obavezno da me ne zanima, nego mozda ne zelim opterecivati covjeka sa svojom znatizeljom

mislim da bi svaki roditelj trebao preuzeti odgovornost za svoje osjecaje i postupke, i ako zeli pricati, a neko ne pita, nek sam pocne o tome. ako ne zeli pricati, a pita ga se neka da do znanja da mu nije do toga.

mnogo puta ljudi ne znaju kako reagirati, i onda bubnu nesto bezveze, vjerujem da sam i ja tako mnogo puta

[cappy]

Druga je ta da kad im kažeš stanje počnu banalizirati stvari u stilu"Pa to se sad rješava...","Eto, par operacija i ona je ko nova..."

iako se naše situacije ne mogu uspoređivati ovo je nešto što meni posebno ide na živce, a često čujem i tu odmah prekidam razgovor.
-ma nije to ništa, proći će to brzo, ima puno gorih stvari, trlababalan... kao da ja to sve ne znam i kao da netko zna kako je meni dok se u sred noći vozim s djetetom za koje imam osjećaj da će se svaki čas ugušiti.

Ovaj zadnji dio , na to sam prvenstveno mislila otvarajući ovu temu.To umanjivanje problema je ono što me smeta kod nekih ljudi.

[MIJA 32]

kad sam rodila ptičice,nakon par dana mi je dr rekao da su u općoj infekciji
na moje pitanje koliko to može krenuti u jednom ili drugo smjeru,rekao mi je da su slijedeća 3 dana kritična :shock:
o tome kako sam se osjećala ne želim ni pisati,od samog prisjećanja sam

ja sam tada MM zabranila da ikome kaže kakva je situacija;znala je samo moja mama,sestra i 3 najbliskije prijateljice
ostalima smo rekli da ostajemo u bolnici jer su ranije rođeni,dok ne dobe na kilaži

ja se u tom trenutku nisam mogla (niti željela) nositi sa telefonskim pozivima,ispitivanjima,savjetima,kalkulacijama...

meni je tako bilo lakše,nisam trošila energiju na nepotrebna objašnjavanja i pretresanja dijagnoze

kad je sve bilo iza nas,bila sam i sposobna razgovarati o tome


nedavno se sin jedne prijateljice borio s leukemijom,kako je ona veoma bliska s mojom sestrom znala sam sve što se dešava,nisam ju zvala niti ispitivala;rekla sam sestri da joj kaže da mislim na njih i da sam tu ukoliko bilo kako mogu pomoći
ona je u tom periodu o bolesti svoga djeteta razgovarala samo sa mojom sestrom
kasnije kada je sve bilo iza njih u jednom nevezanom razgovoru je ispričala kako se osjećala

kada nekoga pitam onda to mislim i iskreno,nikada ne pitam reda radi

[franica]

Mene ne zanima - pa eto, okarakteriziraj me kako želiš
...O drugim stvarima ne želim detaljno pričati jer se samo zdeprimiram i ne mogu se ponovo nositi s tim.
A kod "sitnijih" prehladica i sl. - iskreno, to me čak i umara za slušanje. Ono kad me maltretiraju, mali ima gripu, pa kihnuo triput, pa pao i dobio čvrgu.. Vjerojatno sam razvila obrambeni mehanizam pa sam "pobezosjećajila" na takve stvari, no uopće ih nemam živaca slušati.
I onda si uvijek mislim "eh, čime se ti uzrujavaš".

Morala sam citirati cyoh jer je kod mene aprolutno, totalno, od riječi do riječi SUPROTNO.
Prijatelji me pitaju za zdravlje djece, ali nekima odgovorim sada je sve ok, a nekima prepričam detalje. To se osjeti kad te čovjek pita koju količinu informacija želi čuti. A ako mi se polupoznata mama u parku povjerava o malo težoj bolesti svog djeteta slušat ću je ako treba cijeli dan, ako će joj zbog toga biti lakše.

[Achan]

potpisujem icyoh
Moja mala nije bolesna (iako moja mama svima govori da je). Ima atopični dermatitis koji ružno izgleda. Sa svim ljudima na cesti, susjedima, prijateljima nemam problema pričati, i nikada nisam imala osjećaj da me pitaju tek tako, reda radi.
Ali family, to je sasvim druga priča. Mogla bih eksplodirati i početi urlati. Kad je bolje "Ajoooj, super! Vidiš kako joj je sve prošlo!!!" Kad joj je lošije "Ajoooj, ma daaaj, šta opet joj je sve crveno? Pa zašto opet? Pa šta si jela? Ili je nešto drugo?"
Mislim da sam im izbrojano 159 puta ispričala da je to reakcija na nešto, da je ko klackalica pa ima bolje i lošije periode, da se trudim samo održavati stanje do godine dana u nadi da će proći samo od sebe. Ali ništa, svaki put, svaki put, svaki put .... ista priča.
Ja sam tip koji voli umanjivati problem jer vjerujem da ako ga verbalno umanjujem s vremenom stvarno nestane (to radim za nas, nikada tako ne govorim drugim ljudima) zato me jako iritira kada mi jauču na sve strane.

[Lapis]

I moje najdraže pitanje - "hoće li biti normalan?". To savjetujem izbjegavati. Jer postoji velika vjerojatnost da ćete umjesto odgovora dobiti torbicom po glavi od izbezumljene mame.

x

raspitujem se za zdravlje kod onih ljudi za koje sam sigurna da žele pričati o tome. bliski ljudi mi ionako sami ispričaju. za one za koje ne znam kako bi reagirali, obično ne pitam. znam kako je mene izluđivalo kad su me ljudi ispitivali, kao da je njeno stanje bilo nešto što se može promjeniti od danas do sutra. s tim da je kod nas bila u pitanju motorika, ali dugo nismo znali je li samo motorika.

i kako je netko već naveo, apsolutno me najviše izluđivala moja mama.
iako moram priznati da sam u tih kritičnih godinu i pol znala imati trenutke kad sam imala potrebu sve to izbaciti iz sebe, pa bih pričala i kad je trebalo i kad nije. ali mi je bilo tako svejedno, jer sam imala potrebu proraditi to na neki način, a drugog nisam imala. tako da, ako mi neki roditelj počne pričati sam od sebe, slušat ću koliko god treba (ne govorim sad o bedastoćama koje spominje icyoh, tu se slažem s njom, nemam živaca slušati o virozama i biti ne znam kako empatična). u tim situacijama imam razumijevanja za mamu koja ne spava danima, ali ne mislim da je drama ako je dijete prehlađeno, pa bilo mu to i prvi put.