Sunčev dragulj ili običan kamen?
Helena je moja prijateljica iz srednje škole, tipična predstavnica zlatne mladeži u kojoj smo uvjetno rečeno odrasle obje ,samo uz bitne razlike,u karakteru,odgoju,stavovima prema svijetu i ljudima.Sjedile smo u istoj klupi,na tako različit način proživljavajući svoju mladost postajući potpuno različite sobe.Helenini roditelji naseljeni iz provincije u velikome gradu usađivali su svojoj djeci potpuno oprečne vrijednosti onima koje su meni usađivali moji.Helenina majka je govorila-nećeš se valjda udati za siromašnog dečka?Ja sam te rodila za bogatu i priznatu priliku,dušo emocije su prolazne,ostaje realnost,život,novac i u tome treba biti uspješan.Meni je moja govorila- nije važno hoćeš li se udati,vrijednost i status u društvu se potiže čistom savješću.radom,poštenjem,ljudskošću i ljude treba gledati kao osobe a ne kao priliku za nekakv osobni probitak.Oduvijek je u meni tinjala ta mamina crta dobrote i naivnig pokušaja da nikoga ne osuđujem pa čak i kad isti to meni čini.Helena i ja smo se kako je srednja škola se bližila kraju sve više udaljavale,što zbog razlika koje su bile nepremostive što zbog toga što ja njoj nisam bila jasna-mislim cura koja ima para auto bogate starce i ne izlazi u narodnjačke i slične klubove ne dolazi pijana u zoru kući ima sve petice i još ajme najgore od svega-nema 55kg što je optimalno za njezinu visinu već 65.To je bilo sve skupa nedopustivo u njenim očima.Ogovarala me,smatrala glupom,naočigled se izrugivala mojim "humanitarnim glupostima".Iako se nikad nisam dala ubiti u pojam sve to mi se urezalo u sjećanje,nakon maturalne večeri sam razgovarala s njom,tada sam joj rekla što mislim o njoj,njenim izopačenim malograđanskim težnjama i svoje izlaganje završila-jednom ćeš ti shvatiti što znači imati prijatelje,što znači biti ono što jesi i biti voljen i prihvaćen bez snobističih i bilo kakvih drugih materijalnih i degutantnih mjerila.Otada joj se nisam nikad javila.Na moje iznenađenje ona meni jest.Često.Atipično nenametljivo na prvi pogled suprotno njenoj naravi.Moj nastup uvijek je bio distanciran ali daleko od nekorektnog.Studirala sam u drugom gradu;kada bi došla kući popile bi kavu i tako je proletjelo nekoliko godina.Nedavno me nazvala i rekla-mislim a sam skužila onu tvoju filozofsku izjavu o prijateljima.Neznam kako bi te to pitala,ali htjela bi da mi budeš kuma na vjenčanju..
Moram priznat ostala sam iznenađena,ja nedovoljno reprezentativna premalo hvalisava nikad shvaćena jedinka u njenom usiljenom akvariju snobovštine...
rekla sam :razmislit ću.
Svi s kojima sam razgovarala meni bliski ljudi koji znaju čitavu kronologiju naših srazova i anatagonizama kažu-nemoj pristati neka joj kume budu one koje je uvijek smatrala pravim osobama za svoj uzvišeni svijet. Kada me zvala rekla je-moj zaručnički prsten je kao sunčev dijamant a ja se ipak pitam nije li to običan kamen na ruci žene koja je samu sebe u suludoj želji da bude(na loš način posebna)učinila sasvim običnom,većviđenom i nesvjesnom vlastith ograničenja?
Možda nije prava tema za ovaj forum,ali vidjela sam mnogo puta pametnih i korisnih konstatacija i savjeta pa molim vas za mišljenje :D
maria elena
 |
|||
I još napišeš da si "premalo hvalisava". :shock: Drugi dojam mi je da si, osim što sebe uzdišeš u moralna nebesa, zavidna osoba. Ne bih htjela takvu kumu.
karmazonka prvotno napisa
A taman sam se nećkala da kog vraga uopće odgovaram na ovakav topic... ali prstići na Pošaljite su bili brži. 
), evo samo moga skromnog mišljenja: 
