Playful Parenting

[Pooh]

Playful Parenting od L. J. Choena je jos jedna knjiga koja nam je prilicno promijenila perspektivu na neke stvari u odgoju potrebi za disciplinom i sl.

http://www.playfulparenting.com/

Da li je jos netko citao?

[makita]

Nisam još, potakni me

[Pooh]

Moze, moze. Budem cim nadem malo vise vremena.
Sad sam samo u "prolazima".

[Kora]

Pooh, gdje ima za kupiti ova knjiga?

[Pooh]

Ja sam ju pred cca godinu i pol narucila preko Amazona.
Ne znam da li je sad ima i kod nas, nisam ju vidjela.
Ali ako ti se na narucije od njih, mozes preko Algoritma.

[Pooh]

Da malo napisem o knjizi...

Autor knjigu pocinje sa pricom kako je u pocetku karijere radio terapiju s odraslima i kako se ona svodila na prepricavanja djetinjstva, kako je iz tih prica bilo vodljivo da je dobra povezanost djeteta i roditelja jako vazna za dijete.
S vremanom se prebacio na rad s djecom i odlucio promijeniti onaj dio djetinjstva o kojem je slusao na terapiji s odraslima, tako da se djeca i odrasli zblize i povezu kroz prakticki najbitniju stvar na svijetu - IGRU :D .


Kad se beba rodi zblizavanje (pogotovo u AP pristupu) je prakticki instinktivno, no kako djeca rastu i kako postaju sve pokretnija i vise pricaju, odrasli kao da se na neki nacin udaljavaju od njih.


Dok nikome nije tesko maziti bebu, igrati se "bebi" igrica tipa ku-kuc, ta interakcija se znatno smanjije nakon 2., 3. godine djetetovog zivota.
Sto su stariji vise se igraju sami, uskoro u cijelu pricu uljecu vrsnjaci i odrasli se gotovo potpuno povlace iz tog dijela djecjeg svijeta.

Vecini je igra cak dosadna, ne mozemo se uziviti, ne uzivamo u njoj onako sa srcem. Dok nam se nekada cijeli dan sastojao od igre, sad smo se gotovo potpuno zaboravili igrati .


Unatoc tome, trebali bi sjesti na pod i igrati se s klincima.

Igra s vrsnjacima ne moze nadoknaditi onu s roditeljem!


Djeca sve, ali sve u svom zivotu preraduju kroz igru, pa se tako kroz nju moze ostvariti prakticki sve od zblizavanja i povezivanja, jacanja kvalitete veze, pa do rjesavanja problema, problematicnog ponasanja i izgradnje samopouzdanja.



Playful parenting je nacin da se ude u djecji svijet pod njihovim uvijetima.

[Pooh]

U knjizi ima puno primjera razlicitih igara, ispricanih kroz razne anegdote s autorovom kceri ili obiteljima s kojima radi.

Vecina podrazumijeva fizicki kontakt i/ili puuno glupiranja, igracke se prakticki ne korise.

Smijanje i hihotanje je obavezno i ono je zapravo smjernica da li se igramo kako treba (ne skakljati!).
Neprestano moljenja za jos je jos jedan znak da smo na dobro putu.



Zgodno je i to sto autor ne prica sa neke visine, kako je sve to super i lagano - samo se trebas igrati, vec kako je i njemu samom bilo tesko natjerati se na igru i u njoj uzivati.
Znao je spustiti se na pod i zaspati ili biti iziritiran sa kcerinim konstantnim ovakvim ili onakvim ponasanjem, no problem nikada nije bio u curici - uvijek u toj odrasloj percepciji i poretku prioriteta, stresu i obavezama koje odrasli imaju...no unatoc njima moraju se spustiti na pod valjati, loviti , hrvati, igrati nogomet...

[Pooh]

Evo jedan primjer sa ruganjem, wc-rijecnikom i opcenito prostim rijecima:

Dijete izgovori neku rijec koju mama i tata ne zele da koristi.
Na to mu on odgovori: "Pa, to mozes govoriti koliko god hoces, ali ako kazes (neku smijesnu rijec) tikalotakalo biti ces u veelikoj nevolji."

Dijete u tom trenutku odgovara sa "Tikaltakalo!"

"Oho, ho ho, sad si u veeeeelikoj nevolji" (to ne izgovara ruzno ili ljuto!)
i krene ga loviti po sobi.


-neka djeca trebaju mali poticaj da bi dobila osjecaj da zbilja mogu reci "topalotapalo", pa ih se malo vise potakne.


Tu se ne radi o obrnutoj psihologiji i o tome da se izmanipulira djecu da govore ono sto mi zelimo.
Ovakva igra im dopusta eksperimentiranje s osjecajem moci.
Svaka osoba ima potrebu za moci, pa tako i djeca.
Na ovaj nacin oni isprobavaju snagu rijeci, krsenje pravila...
To je zasto klinci u odredenoj dobi ooobozavaju koristiti svakakve ruzne rijeci (iako dobro debelo znaju da ne bi smjeli).
To je zasto i sva opominjanja roditelja ne pomazu.

Pa umjesto da ih se opominje i po 1000 put ponavlja nesto sto vec i tako znaju, tu potrebu za moci i ispitivanjem se moze presmjeriti u igru i smijeh.
Sanse da ce na taj nacin smanjiti upotrebu ruznog rijecnika su puno vece nego klasicnim pristupom grdenja, kaznjavanja i opominjanja.

[alanovamama]

Interesantno. čekam nastavak