 |
|||
MPO i posao
pozdrav curke,ja sam friška mpo-vka i već zbog toga imam probleme na poslu,pa me zanima kako se vi nosite sa tim izostancima,jer kod mene je postalo katastrofa,a bila sam odsutna samo 4 dana sve ukupno,i već me svi poprijeko gledaju,komentiraju svašta iza leđa a što će tek biti za mjesec dana kad se krene ozbiljno u postupak :? .Inače radim u zdravstvu,pa je tim strašnije da se nema razumijevanja za žene sa takvim problemima i zanima me kako vi na poslu rješavate takve probleme.
za sad sam uspijevala sve izrežirati bez da se na poslu zna zašto ponekad izostajem (a bilo je vrlo rijetko), no svjesna sam, obzirom da se planiramo nastaviti liječiti vani, taj dan kada ću morati staviti karte na stol približio....i to mi je ogroman teret, ne mogu ti opisati kako :/
meni je s poslom bilo isto koma, ali sam ja duboko u sebi odlučila što mi je važnije u životu i bila spremna čak i na gubitak posla, srećom nije se to desilo, a kad sam uspjela i ostala trudna svi su odahnuli, naravno, tada su dobili zamjenu za mene...
ja imam sreće, jer mi je šef više prijatelj nego šef (još se sa faxa znamo), a i sam je prolazio kroz postupke pa ima veliko razumijevanje, ne trebam se ništa nikome drugome (pa ni njemu) objašnjavati oko izostanaka.
žao mi je svih koji će imati problema na poslu, al kao što je sretna35 rekla treba odlučiti što je kome važnije u životu i postaviti prioritete.
svima vam želim da dođete do svojih
Nikad nisam imala problema. Kad sam u postupku unaprijed dogovorim da radim popodne i to je to. Istina radim na takvom mjestu da mogu iskombinirati popodnevnu smjenu...
Nikada nije bilo prooblema ni oko bolovanja
Mene zapravo još čeka ta briga- u 11 mj. krećemo na prvi postupak a ja nisam još nikome na poslu rekla. Radi se o tome da mi je šef ok čovjek ali ima svojih 45 godina, nije se nikad oženio, nema djece i živi s mamom :? Bojim se da on sigurno neće shvatiti kroz što prolazimo i da neće imati razumijevanja. A ja stalno radim od 8-16.
I sad ni sama nisam pametna da li da mu kažem ili da koristim nekakve slobodne dane, godišnji i bolovanje... Baš sam na sto muka
Ti svom šefu nemoj ništa govorit, odi na bolovanje jer imaš pravo na to a njemu npr. javi da imaš jaku upalu mjehura ....nemoj trošit godišnji kada imaš pravo na bolovanje
Ja sam na poslu rekla samo prijateljici koja me je pokrivala kad je bilo potrebno... znala sam posao napraviti doma i poslati mailom (pogotovo ako sam bila na bolovanju). Nikad se nije dogodilo da sam propustila obaviti svoje zadatke i zbog toga mi nitko nije postavljao suvišna pitanja kad bih rekla da moram obaviti nešto privatno i da ću kasniti/izostati/otići ranije i sl. Istina, ja nisam pitala: mogu li? nego bih jednostavno otišla.....
Zato sam i podivljala kad mi šef nije htio dati godišnji u trenutku kad sam počela krvariti na samom početku trudnoće...jer je mislio da će me tako natjerat da dođem odradit još neke projekte...... Pa sam otišla na čuvanje trudnoće i od tada me još nije vidio!
Dakle, otvorite bolovanje, šefovima recite da morate na neke pretrage i da ne možete odgađati jer ste termin čekali jaaaaako dugo!
Moji na poslu svi znaju za moje postupke, onako generalno. No, ja imam srecu da imam dezurstva i dosta zaradjenih sl. dana pa onda njih koristim kad sam u postupcima.
Isto tako imam mogucnost kliznog radnog vremena, pa kad idem na folikulimetrije radim od 10.
Na poslu sam bila otvorena, imala razumijevanje, ali, ipak, većina od ljudi koji započinju IVF mislim da ne mogu uistinu percipirati da stvar može trajati i trajati... godinama... i da oni možda neće biti od onih 30% sretnika kojima će uspjet iz prve (i to po starom Zakonu, koji pruža standardnu uspješnost od 30%), nego da će možda upast u onih 70% kojima ne uspije od prve. Napravite standardnu konzervativnu kalkulaciju i uračunajte da bi vam standardno prosječno trebala 4 standardna (znači, ne ova naša sad, Hrvatska) IVF-a za uspjeh, što je prosječnog trajanja, po zlatnom standardu neke razvijene i nekonzervativne zemlje, 2 godine - znači da nema listi čekanja nego se svakih 6 mjeseci ide u postupak.
Od dijagnostike do postupka kod nas (idiopatija) prošlo je 5 godina, do dobivanja djeteta 8. U ime IVF maratonaca, a osvrćući se svoju prošlost, možda bih manje bila otvorena (iako sam po prirodi otvorena) jer se sućut kolega topi... nakon negdje 3. godine, po mojoj procjeni. Tj. žena je više u uredu "naporna" s tim fazama, te ovo, te ono, te možda trudna, te ipak nije itd. Zbog toga je moja poruka - think twice o otvorenosti na r. mjestu. Meni je jako pomagalo to što sam, u drugoj fazi liječenja, mogla pristupati privatnim providerima IVF usluga di se stvari rade izvan radnog vremena (Maribor, priv. klinike u Hrv. itd.).
Ja sam isto kao i sretna bila spremna na gubitak r. mjesta, ali sam pak isto racionalno razmišljala da je r. mjesto ipak vrabac u ruci, a da je eventualno dijete golub na grani, tj. jedno postoji i danas je tu i "hrani" ovo drugo. Puno sam viđala žena na VV-u, prije dok nije postojala mogućnost liječenja u Dalmaciji, koje su vrtile prirodnjake i morale dat otkaz ili su ga dobile i to mi je bilo fakat koma... bilo mi je žao tih žena... Odrađivala sam izostanke klizno, nikad uzimala bolovanje nakon transfera itd., okolina radna mi je bila divna, ali mislim da se sućut nakon 3. godine topi, a i naporno je klizanje do 18 h navečer svaki drugi dan - moj procvat je bio kad sam stavila IVF izvan r. vremena, tako da budžetirajte i s tim, koliko god se može - tj. moj bi savjet bio državna i privatna kombinacija tj. da se barem folikul. svaku toliko mogu stavit izvan r. vremena. I ja sam tumačila sve kako meni paše - tipa MB preporuča bolovanje 2 tjedna, ali piše da nije znan. dokazano da to pomaže, pa sam se uhvatila ovog nije znan. dokazano i išla radit (ali to meni generalno kao osobi paše - nemirovanje doma, mislim).
hmmmm,kod mene je problem što radim po 12 sati cijeli dan,pa onda noćnu isto 12 sati te sam onda dan iz noćne i onaj idući slobodna,a raspored mi je složen za mjesec dana i onda se drage kolegice bune kad ja uletim sa nekim svojim zahtjevom za slobodni dan,btw.imam 260 prekovremenih koje ne mogu pretvorit u sl.dane jer nema tko raditi
Folikulometrije sam uvijek dogovarala poslije podne, znači poslije posla, iako je ponekad moj dr. radio ujutro. Otišla sam dr-u iz popodnevne smjene. U tri i pola godine MPO-a, koristila sam bolovanje ukupno oko 10 dana. Ostalo - GO. Punkcija GO, drugi dan na posao. Transfer - dva do tri dana nakon toga GO. Samo dva puta sam na bolovanju ostala po tjedan dana. Nisam se bolje osjećala. Moja šefica me podržava potpuno. No kad sam jednom bila doma tjedan dana (bolovanje), glavni i odgovorni je bio ljut jer sam morala davati desetak izvještaja za projekte. Bio je ljut iako sam sve izvještaje uredno napravila prije bolovanja, a željene promjene dogovarala tel. bez ikakvog problema. Čak je izjavio da zašto nisam najavila bolovanjeSad imam novog glavnog i odgovornog i njemu sam odlučila reči (prije godinu dana) da ću zbog MPO-a ponekad izostajati tako da nebi pomislio da svako malo trčim na izmišljeno bolovanje (iako sam zapravo najčešće koristila GO). I sada je u tom dijelu ok, sada sam mirna. Moje tri kolegice znaju, ne mogu zamisliti da izmišljam razloge jer prije ili kasnije bi se spetljala, zapravo kad si dugo u MPO prenaporno je to skrivati od onih koji su ti u poslu najbliži.
sjajno je raditi posao koji možeš obaviti kod kuće (bila bih spremna kod kuće raiti do kasno u noć), no moj posao je uredovan tj. primam klijente i ako me nema to je fakat velika rupa i vidi se jer me ljudi svakodnevno trebaju i zovu, razina stresa je takva da ga je bolje izbjeći za vrijeme postupaka, a naročito nakon transfera... i da bezobzira na sve ja bih odlazila kad god bi trebaloiva_luca prvotno napisa
Da samo ja kad sam u smjeni ne mogu izaći ni na pola sata,a kamoli da me nema 2-3 sata jer radim kao med.sestra na odjelu i jednostavno me nema tko mijenjati,pa bi se nekog trebalo zvati da dođe umjesto mene a bome bi me onda pojele!!!!!Ne znam kaj ću smisliti,bar za odlazak na folikulometrije,a poslije inseminacije do bete idem ionak na bolovanje! :?
ja sam isto kao i tikiara79u smjenama i nekako bi iskombinirala da mi pada folikulometrija drugi dan iz noćne,tako da ne bi puno izostajala s posla,a kad bi trebala ići onaj dan koji radit bi me pustili na pola sata sat,ali s tim da sam morala svima reći što mi je, da mi izađu u susret. u početku sam znala i poslije transfera raditi dok mi se nije dogodila ruptura žutog tijela i iskrvarila u trbuh,završila na laparaskopiji poslije jedne od punkcija. sad uzmem bolovanje.
ja bas cesto razmisljam na ovu temu u zadnje vrijeme.
zasad sam se organizovala tako da su mi folikulometrije, vadjenja krvi etc. ujutro oko 8-9, tj. uvece poslije 18h.
osim toga ovdje gdje se ja lijecim se niti ne uzima bolovanje za mnoge lakse postupke (laparoskopija - jedan dan odsustvovanja, inseminacija - bukvalno ni dva minuta na stolu, odmah te salju u normalne aktivnosti).
ali sada ulazim u MPO pricu, i vec mi je naporno kad mislim o tome...
jednom-dvaput i moze da se iskombinuje neko bolovanje, ali kada se prica produzi na vise mjeseci i godina?
bilo bi interesantno da se javi neko ko juri MPO postupke i paralelno jos trazi i zapocinje novi posao?
Pa da meni je najgore kaj to svi moraju znati,to mi je najveći bed i što je najgore još mi rade probleme ko da ih i ovako nemam dovoljno...
kiara79, i ja bi se bolje osjećala da ne moram nikome reči, pogotovo već sada kada idem u x-ti postupak, najradije ni mm-mu ne bi rekla
Često sam baš
znam tako je i meni,jer mi je to tako tužno i jadno da se moram opravdavat za nešto na što svaka žena ima pravo -na svoje dijete,pa kad još onda radiš u takvoj okolini gdje ljudi čitaj žene nemaju razumjevanja onda je to ravno katastrofi...kiara79, i ja bi se bolje osjećala da ne moram nikome reči, pogotovo već sada kada idem u x-ti postupak, najradije ni mm-mu ne bi rekla
Često sam baš
Ja isto ne mogu vjerovati kako čovjeku koji je u takvoj situaciji netko može jos dodatno zagorčavati život.Nije uzalud ona poslovica 'Što vise ljudi poznajem,to više volim svog psa.' Ja,srećom,mogu reći da imam sasvim suprotno iskustvo.Šef mi je i prijatelj,a budući da nam je kolektiv mali,rekla sam i svim kolegama,jer sam bila totalno neuračunljiva od hormona pa nisam to ni mogla baš sakritiPa da meni je najgore kaj to svi moraju znati,to mi je najveći bed i što je najgore još mi rade probleme ko da ih i ovako nemam dovoljno...Bila sam u dugom protokolu pa mjesec dana bockanja ipak uzme svoj danak.Bez ikakvih problema sam uzela mjesec dana slobodno za put u ZG i svi su mi pružili potporu.Nama je,hvala Bogu,upalilo iz prve,ali mogu razumjeti i sve koji cijelu proceduru vec više puta neuspješno ponavljaju
Dovoljno ti je teško i sa samim sobom,nositi se s neuspjehom i razočarenjem,a kamoli kad trebaš sve to opet priopćiti i objašnjavati i drugima,a svi naravno pitaju.Cure moje želim vam puno unutarnje snage i smirenosti da sve izdržite i da uskoro i vi ljubite svoje male
Ja bih rekla da mogu, tko ne osjeti na vlastitoj koži ni ne zna!
Dugo sam razmišljala što napraviti po tom pitanju. Promatrala sam kakav je odnos prema ostalim trudnicama i mamama u firmi i na kraju zaključila da mi je pametnije šutjeti. Sva sreća, postupak je uspio od prve, ali da nije, stvarno ne znam što bih i kako dalje. I ovako sam imala problema. Zamjerili su mi što ih nisam unaprijed obavijestila o svojim majčinskim planovima. Uskratili su mi korištenje godišnjeg (čak i prošlogodišnjeg) iako po zakonu na to imam pravo. Prijetili su mi otkazom. Prijetili su da će mojoj liječnici opće prakse poslati inspekciju, iako je sva moja medicinska dokumentacija uredna i nije riječ ni o kakvom lažnom bolovanju. Ja sam se mirne duše povukla i nisam se htjela baviti istjerivanjem pravde. Ne još. Uz cjelodnevne mučnine nisam bila ni u stanju, a kasnije sam htjela uživati u svakom trenutku trudnoće.
Ako je protuzakonito da poslodavac na prvom intervjuu ispituje o bračnom statusu i roditeljskim planovima, ne znam po kojem bi zakonu i po kojoj logici mpo pacijentice (i pacijenti) bili dužni bilo koga na radnom mjestu izvještavati o takvim stvarima?! Zar ne bi onda i oni kojima neplodnost nije problem morali obavijestiti direktora kada prestanu koristiti kontracepciju?
Vjerujem da se svi sjećaju slučaja T-HT-ove menadžerice Maje i kolika se samo bura digla oko zadiranja u njezinu privatnost i kršenja prava. Ako je svima jasno da tvrtka nije smjela viriti u njezinu spavaću sobu, zašto bi u slučaju ljudi koji se liječe od neplodnosti imala pravo njuškati po jajnicima, maternicama i testisima zaposlenika?!! Jesmo li mi građani drugog reda?
Naravno, najbolje je kad imaš normalnog poslodavca pa možeš otvoreno razgovarati o svemu jer znaš da ćeš dobiti podršku, a ne otkaz, ali što je sa svima onima koji nisu te sreće? Tko njih štiti? Mislim da je ovo velik problem o kojem će tek trebati javno progovoriti. Uz sve te udruge koje se bave ljudskim/radničkim/ženskim pravima, nadam se da ovo netko i čita.
Ne. Još koji red ispod.
Ajoj, ajoj, ajoj i slazem se da cemo o ovim temama tek trebat pricati.... No ni ja nisam progovorila o svojim problemima, mislim da ljudi ne bi imali razumijevanja i zato sutim. Netko je rekao, bi imali na pocetku i to mozda, ali cim ti otvoreno kazes da ides na MPO ti si potencijalna bomba jer svaki trenutak mozes ostati trudna i prestati raditi i time si nepozeljna, cast izuzecima, uglavnom je tako i to u men's worldu u kojem bar ja radim.
A PAM draga, mislim da dok god ne pocnemo majcinstvo, potomstvo dozivljavati kao svetinju u drustvu kao nesto sto je na rang listi vrijednosti u top3 (prije automobila, kuca, skijanja, shopping centara, osobnog napretka, karijera,....) , do tada ce situacija biti upravo kao sto si ti opisivala. Nikoga ne zanimas dok si trudna, tebe s dvije bebice nece biti bar 1-2 godine na poslu. I ne moras se zavaravati, isto bi ti bilo da nisi u MPO vodama nego da si prirodno zatrudnila.....
Slažem se mmaslacak,nego,eto,to prirodi sam optimist i volim vidjeti i tražiti ono najbolje u svakome pa me uvijek gadosti i podlosti na koje su ljudi spremni iznova iznenade i razočarajuJa bih rekla da mogu, tko ne osjeti na vlastitoj koži ni ne zna!
Iako radim u velikoj firmi, kod mene na poslu MPO nije tabu tema, prvenstveno zahvaljujući jednoj mojoj dragoj kolegici koja je godinama bila u toj priči i javno o tome govorila te većinom nailazila na potporu kolega i šefova... To je i mene ohrabrilo da se počnem otvarati s tom temom na poslu, pogotovo kad mi je šef jednom u šali, ne znajući moju priču, rekao da ne čekam s trudnoćom jer imam dosta godina (33) i da tko zna da li ću moći bez problema imati dijete jer su on i njegova žena godinama pokušavali i na kraju dobili IVF bebu iz 5. pokušaja. S obzirom da mi je do tada radio velike probleme kad bih izlazila s posla zbog kontrola ili pretraga (iako redovito radim prekovremene koje mi nikad nitko neće platiti, a na bolovanju sam ukupno bila 2 i pol tjedna u 8 godina radnog staža i to kad sam slomila nogu i završila na operaciji te sam se na posao vratila gotovo direktno iz bolnice i još 4 mjeseca išla na posao na štakama), mislila sam da su svi moji problemi sa šefom oko MPO izostanaka iza mene jer je on sve to prošao i tko će me bolje razumijet ako ne on?
Međutim, prevarila sam se...Vrlo brzo ga je posao totalno obuzeo i ponovo mi počeo radit probleme: nakon AIH nisam uzela bolovanje i u iščekivanju bete sam radila pod najvećim mogućim stresom 12 sati na dan. Za IVF sam zbog toga uzela bolovanje, na što mi je odgovorio da će biti problema ako će se to sada redati svako malo. A kada zakasnim sat-dva zbog kontrole i pretraga (što mu uvijek najavim unaprijed), danima slušam njegova spuštanja u vezi mog kašnjenja, iako u istom tom tjednu napravim i po 10 sati neplaćenih prekovremenih...
Eto, moj šef je, jednostavno rečeno, varijacija na temu ministra Bajsa!
Kolege su uglavnom na mojoj strani i savjetuju mi da ga ignoriram i da moja savijest može biti potpuno čista, ali teško se je još i s tim nositi...
Sad me u 11. mjesecu čeka novi postupak i ni sama ne znam što da radim: za bolovanje mi se već prijetio, godišnji mi neće dati jer na godišnji obično moram ići samo kad ide i on, a ako odem radit, najvjerojatnije se vraćam u veliki stres i kilometarsko radno vrijeme...
Drage moje, samo da ispričam svoju priču. Ja sam u prva tri pokušaja IVF-a (jedan prirodni, jedan klomifeni, jedan gonali) uredno radila, uzela bih godišnji za punkciju i transfer i vraćala se na posao. Imam uredno radno vrijeme od 8 do 16, ali svejedno je stres kad čekaš betu i kad ti to toliko znači. Shvatila sam da zapravo nitko ne cijeni tu moju "žrtvu", druge bi kolegice odlazile na bolovanje kad malo kihnu, a ja koja savjesno obavljam svoj posao, naravno da ću falit u uredu jer tko će onda radit? I zato sam za zadnji pokušaj odlučila da idem na bolovanje, bez stresa. Nisam nikome rekla za postupak, tada sam bila na GO, nazvala sam nakon trasnfera i rekla da sam na bolovanju bez ikakvog objašnjenja. Da, bilo je malo negodovanja od strane šefa jer je posla bilo preko glave, al ja sam podvukla crtu i stavila na prvo mjesto svoje prioritete. Rezultat svega je bila pozitivna beta - čekamo naše prvo sunčeko! Sigurna sam da je stres bio glavni faktor što nismo uspjeli i prije i zato savjetujem svima koji se imalo dvoume i misle da su pod stresom - bježte na bolovanje! Znam da je teško i da često posao "visi", al kad godine prođu što će vam posao ako nemate ono što najviše želite?
Moram podignuti ovu temu,jer mi se jučer u noćnoj desio takav razgovor da sam ja još uvijek izvan sebe,naprosto ne vjerujemda sam to čula..
dakle imam mlađu šeficu koja se nedavno vratila sa porodiljnog,bebice su dobili iz 1.-og IVF-a..kad se vraćala bila sam sva happy..konačno,će me netko razumjeti(kolegice stalno kenj***,ma šta će ti to,pusti,pa opet te nema,stalno si na boloovanju)da jeasm na bolovanju,jer radim u intenzivnoj 12 sati na dan,čista fizikalija..
i da ne skrećem sa teme,sinoć šefica i ja pijuckamo kavicu i nekako se razgovor okrene prema MPO-u...naravno obje smo u istoj kaši-dobro ona bila,ja još jesam...
sad krene ona pričati i kako sam ja nerazumna i da nisam normalna,da uništavam svjesno svoju obitelj i svoje zdravlje...
pa koja je to silna terapija(ona dobila 10 gonala) i koliko to košta...
zar ja ne mogu shvatiti da Bog nama nije namjenio djecu,jer bi nam ih već dao...kako smo mi stvoreni za nešto drugo...naša misija na ovom svijetu je nešto drugo...meni je puno bolje da odustanem,jer će "kolegice"izludit kraj mene...
eto to je ukratko,jer jednostavno nemam živaca...mogla bih joj za vrat skočiti..
ljuta sam ko ris...
Pa jesi joj rekla zašto je onda ona išla na IVF ta nije ni njoj po tome bilo suđeno da ima djecu?
e draga moja,ona je unaprijed rekla da je ona išla zbog muža,a sama i nije htjela djecu...
i takva ih dobi od prve...pa ima da poludiš..
Iskreno, radiš u državnom okruženju (ako sam dobro shvatila u zdravstvu)..................
1. ignorirala bih je
2. čak bih možda razmišljala o tome da ju prijavim za bullying/mobbing ili bih njoj rekla da ću to učiniti - samo da te ostavi na miru.
3. vjerojatno bih odreagirala, rekla da te ostavi na miru da ti/vas dvoje ipak nađeš/te "svoju" ili "vašu" misiju
Ma katastrofa!!!! Kiara ta tvoja šefica je grozna!
Kod mene je sve ispalo obrnuto, radim u manjoj firmi gdje sam jedina žena koja uopće želi djecu i čim sam se udala počelo se šaptati o mojoj skoroj trudnoći, čak su i kovali planove prije nego sam uopće zatrudnila...
Ja sam znala da neće biti jednostavno, pa sam otišla sa MM napravit pretrage i naravno da nam treba IVF. Šefici i kolegama/kolegicama sam odmah rekla sve, šta me čeka, a šta njih čeka. Svi su bili ponosni na moju "hrabrost" i iskrenost, ali su se prečuđavali činjenici da toliko žarko želim dijete.
Nakon 1. postupka gdje sam od silnig menopura i decapeptila izgubila radni elan, točnost i svašta nešto poslali su me doma, pa sam imala pozivitivnu betu i krvarila, pa se sve završilo u vidu biokemijske. Ni ja ni kolege nismo znali hoće li to ili neće, posao je trpio jer me nije bilo, a ja sam patila doma i žderala si živce jer sam imala previše prilike razmišljati o svakom detalju. Kad sam se vratila na posao, unatoč tuzi i gubitku, oporavila sam se jako brzo i sad se ponovo osjećam dobro. Stoga, moje je mišljenje da se treba bit iskren na poslu ako to situacija dozvoljava, ali da ponekad posao odvarti misli od čekanja bete i silnog ispitivanja tijela i njegovih reakcija. Na proljeće nas čeka novi postupak...vidjet ćemo kako će kolege reagirati...
BTW ja sam sav svoj izostanak uzela iz godišnjeg.
kiara, tvoja šefica je obicna iskompleksirana, primitivna krava....i tocka! I kad ti nešto još kaže, reci joj da nemate iste poglede na svijet i život pa bolje da ne raspravljate više....kiss
Klara, lude li šefice! Makar znam da ima takvih koliko hoćeš. Ja svojoj nisam nista govorila kad sam isla, samo sam uzela godisnji. Nisam željela da znaju, samo je par ljudi znalo (s kojima sam stvarno dobra). Godišnji sam također koristila da odem na predavanja (izvanredno sam studirala) i za pisanje diplomskog. Uspjela sam diplomirat, o onda su mi dali nogu (kao sad sam previse obrazovana za to radno mjesto- a istina je da je netko drugi morao dobiti to radno mjesto). Znam koliko je to stresno i jednostavno sam željela da se ne moram brinuti za posao i moljakati da me puste koji slobodan dan (iako sam i to morala). Sad radim puno ljepsi posao i u puno boljem okruženju, ali nažalost, ne mogu dobiti radno mjesto za taj posao (samo zaradu). Tako da i ostanem trudna, ostajemo s jednim prihodom. Ali spremni smo na to i znamo da će sve imati svoj smisao i svrhu.
Zato glavu gore, čestitam na iskrenosti i samo slijedi svoje snove
super ste cure...stvarno...
već sam počela umišljat da mi fali koja daska u glavi,al kad bolje razmislim njoj fali cijela pilana..
potrošila sam sav gdišnji,imam 300 sati prekovremenih koje ne mogu dobiti,tako da mi je jedini izlaz otići na bolovanje..
u zadnjoj stimulaciji na foliulometrijama sa bila svaki dan,da nisam bila na bolovanju,nemam pojma valjda bi me raščetvorile...
osim svega toga kaj je ona jučer meni nadrobila,ispale su priče da ja od tog IVF-a radim dramu,jer ona je išla na folikulometriju 1x i kaj ja hodočastim tam svaki dan,sigurno idem po gradu,i što je mene najviše šokiralo betu je vadila 3 dana nakon ET-a,pa ne mogu ja nakon 12,opet nešto izvoljevam...meni se sigurno ne radi pa hoću imat duže bolovanje...uglavnom ja sam tamo neki vanzemaljac,i pitaj Boga kaj mi ovi na SD rade...
i jednostavno ne mogu shvatiti da sam glupa što idem dalje...i takva s****(to mikaže kolegica koja ima 3-oje djece..)
Kiara, svaka čast na zadržanoj pribranosti. Koja bezobzirna k....
Kad ovo vidim kakvih sebičnih divljaka ima, ne mogu vjerovati.
Iako ne čita forume, zahvalit ću se svojoj šefici koja me bez ikakvih problema pušta kad god je zamolim i nikad ne postavlja nepotrebna pitanja. Čini mi se da bar u tome imam sreće.
kiara79, i ja bi se bolje osjećala da ne moram nikome reči, pogotovo već sada kada idem u x-ti postupak, najradije ni mm-mu ne bi rekla
Kiara koje ti gluposti moraš trpiti, nemam ti niš na to za reč, osim da citiram Kadaunu "Ignorirala bih je"
Ja radim u školi i nemam problema sa ravnateljem jer je i on dobio dijete iz MPO priče a i muškarac je pa ne komplicirra, kaže imaš bolovanje uzmi, njemu je samo važno da imam otvoreno bolovanje kako bi osoba koja me mijenja mogla dobiti plaćeno. Ali sam rekla nekim kolegicama a sada mi se čini da se priča lijepo proširila uokolo i da me svi premjeravaju i najrađe bi na guzicu propjevali.
ja sam rekla na poslu svojem šefu i najbližim kolegama... neki su super, neki tako tako ali većina navija za mene
direktor mi je bio super... stvarno me iznenadio...
ali... kompletno sam prekrižena glede novih zadataka, nikakva nova zaduženja mi se ne daju jer kao ja idem uskoro... oni svi misle da je ostati trudan ivf-om kao od šale...da ću ja malte ne sutra otići... promaknuće je dobila kolegica iz sobe koja stvarno to nije zaslužila... ali dobro... što sad mogu.. niti je ovo zadnja firma u mojem životu niti tome slično... meni je super da ja mogu kod doktora kada poželim... imam dosta godišnjeg pa od tud koristim dane.... sve u svemu mi je dobro
a moje ambicije će morati pričekati još neko vrijeme jer gdje sam sada ne možeš i jedno i drugo...
I ja imam problema na poslu. Ja isto radim u državnoj firmi u medicini. Ljudi s drugih odjela te gledaju sa velikom dozom sažaljenja, ravnateljici sam odavno na nišanu jer sam joj odbrusila (s pravom) dok još nije bila ravnatelj, kolege s kojima radim u opće nemaju razumjevanja. Šefica ima puno razumjevanja za sada i nonstop me tješi kad ne uspijem "biti će idući put, ne uzrujavaj se, pusti kolege moraš i njih razumjeti stari su"
Kada sam krenula u akciju zvanu kako ostati trudan prije dvije godine svi su se smijali kao šta će to meni, pa još sam mlada i ima se vremena. Kamo se to meni žuri. Nikoga nisam slušala i mislila sam si ma ko vas j... odoh ja na trudničko bolovanje ubrzo. Pa klomifeni, ništa, pa ciljani odnosi pa ništa pa opet klomifeni pa klomifeni i onda vanmaternična i cijeli mjesec završila u bolnici svađajuć se sa doktorima jel će mi vadit jajovod i nisu jer nisam dala. Kolege šizile jer je posao kuhao i kipio a mene najmlađe nije bilo. I tako 6 mj. pauze smirili se duhovi ali opet su bili na iglama kada sam najavila da ću pokušavati opet a tada je kolegica otišla u penziju i njeno mjesto ugasili a nas ostalo za jedan manje i za jednog više posla. Kada sam u desetom mj. prošle godine najavila da krećem u bitku zvanu MPO i 100% izbivanje s posla neko vrijeme (radim u zoni x zračenja) kolega je poludio derao se na mene da koja sam ja glupača kakvo bolovanje, kakva je to bolest. To nije bolest. Žao mu što su me primili da nikada me nebi primili da je znao kako stvari stoje, da je on govorio da treba zaposlit muško (čovjek ima kćer staru kao ja i ne može nači posao) i tako svašta ružno. On odlazi s posla u 1 a radi se do 3, kad treba radit pobjegne i ne želi surađivat.
Otišla na IVF-ICSI, dobili prekrasne 3 blastice a betu nisam ni dočekala. Vratila se na posao i sada kada sm rekla da idem ponovno svi se čude kako to već, pa zar opet, nemože se izostajat s posla toliko. Kako stvari nisam mogla riješiti s kolegom jer nije on ravnatelj i njega ne interesiraju tuđi problemi jer ima svojih a i šefica je na god. morala sam u ravnateljstvo riješit stvar jer moram na folikulom. Naravno tamo jedva dočekali da mi zabibere i sada kada idem na folikulom. moram birati dali ću uzeti bolovanje ili godišnji što je glupo jer bi falila 45 min. Dok druga gospoda kasne na posao 2 sata a idu doma ranije i nikom ništa. Uvijek postoje dvostruka mjerila.
Danas sam rekla da mi je svejedno jel mi daju otkaz jer moj prioritet u životu nije posao već dijete.
Posljednje uređivanje od Sonječka : 04.01.2011. at 20:46
Ja isto radim u zdravstvu ko med sestra u smjenama radim jutro popodne noc.Moja sefica je toliko bila dobra da smo skupa slagale smjene jer sam joj rekla da ne bi da mi slozi nocne sredinom mjeseca jer da imam nocne doma s muzem jer bi voljeli imat bebu.Kad sam isla na AIH svaki put mi je dala slobodan dan za folikulometriju.Ako imam svoje odradjene slobodne dane zasto mi nebi dala. Nisam godisnji za to koristila,al bolovanje jesam nakon AIH i HSG kad sam radila nitko me nista nije pito.Neke kolegice koriste privikavanje za djecu za skolu sokoro do 8 razreda dobe slobodno pa ja radim za njih i nista ne velim tko da samo da sam jednom cula da mi je netko nesto reko odmah bi im u brk sasula kaj ih ide.
Ja sam isto u državnoj firmi, al sva sreća da imam šeficu koja me pušta gdje god trebam ići. Kolegice me pokrivaju dok me nema, jednom me kolegica toliko štitila da je direktorici muljala da sam tu negdje jer je znala da svaki čas dolazim na posao.
Znam da im idem na živce kaj me nema na poslu, ali ko meni kaže hvala kad vučem posao za druge. Kod mene je teška psihijatrija na poslu i zato ne želim ići raditi, inače bi išla da ne radim sa strankama. Kao i svugdje, čim nekoga nema odmah je frka.
Kad bi neki ljudi znali kroz šta sve prolazimo i koliko je sve ovo teško, ne bi sigurno prigovarali i osuđivali naša bolovanja
na kraju ipak ovisiš o tom poslu i tom izvoru prihoda
nakon bolovanja, pogotovo ako je iza nas neuspješan postupak moraš doći u takvu okrutnu radnu atmosferu gdje te još osuđuju, moj komentar je užas sa užasom..
Zato glavu gore i misliti treba na našu srećicu
Treba u glavi otpustiti posao i ne misliti ko kaj kaže i ko kaj misli, najbitniji je cilj i ono čemu težimo, željenom djetetu
Hvala na podizanju teme... upravo to me užasno muči.
Ja radim u korporaciji, nitko ne zna da se spremam u MPO... pred 6 mjeseci mi je na moju veliku žalost prijateljica postala šefica. Jučer sam joj rekla da se spremam u postupak i čula sve najgore: jeste li dovoljno pokušavali, pa što ti to treba uništavati organizam na taj način, pa nisi mogla izabrati gore vrijeme (a od travnja 2010 skupljam nalaze i djelomično zbog posla odgađam postupak), pa koliko ćeš izostajati (puno jer iz Zg idem u Split), pa znam li ja da će ona imati problema jer ću ja imati puno bolovanja, da li je to legitimno i legalno?...
Razgovor je trajao 20-tak min, ja sam plakala od prve od zadnje minute...
Na koncu, kad sam obećala da ću raditi s bolovanja koliko god budem mogla, se manager u njoj ugasio, pojavila se ljudskost i u mailu mi je napisala da imam njenu podršku.
Danas je sazvala satanak i tražila da svi opišemo sve svoje radne zadatke u detalje, kako bi u slučaju godošnjeg ili bolovanja mogli jedni druge pokrivati. I to je lijep potez... ali toliko me sve to zdrmalo da nisam još došla sebi.
Željela sam za vrijem postupka zaboraviti i firmu i posao, opustiti se i u miru prolaziti sve nuspojave stumulacije i sve ostalo... Sad znam da to je to iluzija. Nakon 12 godina u firmi i nakon godinu dana danonćnog rintanja na projektu, nisam zaslužila da ostvarim svoje zakonsko pravo na bolovanje.
I ja radim u državnoj firmi i srećom imam šefa koji je prije svega čovjek, a tek onda šef. Nikada, baš nikada, mi nije radio probleme oko postupaka. Ja sam se prilagođavala njemu, i kad je trebalo on meni. Radili smo razne kombinacije...kašnjenja, zamjene smjena, bolovanja...što god je trebalo i uvijek mi je govorio da najprije gledam sebe i da razmišljam o sebi, jer mi država i posao nikada neće vratiti ono što dajem i da si ne razbijam glavu time tko će mene mjenjati itd. jer je to njegov posao. Ali takav je posao, puno nas je i nitko nije nezamjenjiv i nitko nema posao kojeg samo on radi, već svi radimo sve, podjednako... E, to je čovjek...Ali prije nego je on došao imali smo šefa koji je bio čista suprotnost njemu i tog vremena se ne želim ni prisječati...pravi horor!!!
Mojca, žao mi je zbog tih stresova koje prolaziš jer u svemu ovome što prolazimo najmanje nam treba da nam neko otežava. Ti si ta koja treba otkantati takva smetala, a ne plakati, i puno zakonsko pravo imaš na bolovanje. Sve je u prioritetima - posao je važan, al u našem slučaju zaista nije najvažniji.
Ma znam... nadam se da će se na koncu sve to dobro posložiti...
Užasno je teško izbalansirati sve to, frendicu koju će šefovi maltretirati jer me nema, pa će ispasti da mi pruža poseban tretman, posao koji ne može čekati i moju želju da se maknem od svega.... Na trenutke bi najradije dala otkaz. Ali znam da to nije rješenje...
Čitam i kosa mi se diže na glavi. Stvarno katastrofa - pogotovo državne firme - bolnice i rad u smjenama. Mislila sam da je samo u privatnika takvo sr***e.
Kako nisam osoba koja zna uspješno lagati (sve mi se vidi na faci) a isto tako ne mogu skrivati svoj privatni život (volim pričati) tako sam svima otvoreno govorila gdje i kuda idem. Nikada nitko nije, barem meni u lice, rekao da je to problem i da ne mogu. Uvijek sam imala prekovremenih i ako sam 1-2 ili 3 kasnila ostajala bih duže a i imala rezervu u višku sati. Kombinirala dane godišnjeg za punkciju a nakon ET isprobala od odlaska na posao do bolovanja.
Činjenica je da su me mogućnosti napredovanja zaobilazile - jer eto sad ću ja ostati trudna i tako svih 10 godina mog MPO-a. Kada mi je u konačnici bilo ponuđeno drugo radno mjesto, ali uz ljubazni upit da neću barem 6 mjeseci ići u postupke, zahvalila sam na ukazanom povjerenju i otvoreno rekla da su mi ljekovi spremni i da samo što nisam u novom postupku i da očigledno nisam idealan kandidat. Radno mjesto je dobila kolegica koju sam do tada učila poslu - nova u firmi, a ja nisam dočekala postupak jer sam bila trudna i to spontano.
Dakle moj cilj je bio imati dijete, karijera je na 2. mjestu i svoj sam cilj postigla. Mojoj trudnoći veselila se cijela firma (radim u većoj firmi) jer su svi znali za moj problem.
Vama koje radite u bolnicama samo želim reći da imate pravo na bolovanje i koristite ga i to nemilosrdno bez obzira što nema tko raditi jer vaše žrtve dolaska na posao nakon postupka nitko neće niti primjetiti niti zahvaliti. Posebno bih se potrudila gosponu koji ima kćer koja je nezaposlena i ranije odlazi sa posla, složiti bolovanje kad on mora na godišnji tako da mu prisjedne još više, a šefici koja je iz 1. IVF-a uspjela također ne pojaviti se njoj u smjenu da mora produžiti. Mislite o svojim interesima i izborite se same za sebe jer drugi neće i ako treba prijavite ih za mobing i kršenje vaših radnih prava. Vjerujte primjetila sam da oni koji galame i zaprijete tužbama protiv firme uz naglasak da posebno ide tužba protiv šefice/šefa/ravnatelja osobno, odjednom dobiju prostora i nitko ih više ne tlači.
Istina kod nas na poslu galamdžija je neradnik ali svi cvikaju kad se zaprijeti tužbama a najviše šefovi jer se boje za svoja privilegirana radna mjesta jer i iznad njih postoje šefovi koji odlučuju a tužbe i novčane odštete više ih se tiču nego jedan šefić više-manje.
Mojca tvoja prijateljica je izuzetno sebična. Ukoliko nije sposobna postaviti se u takvoj situaciji onda nije sposobna biti šef. Žalosno što je ona zbog vašeg prijateljstva dozvolila sebi da se istrese na tebe. Vjeruj drugima to sigurno ne bi tako napravila i nabila na nos, već je to napraivla tebi jer računa da si ti njoj prijateljica i da joj nisi prijetnja. Žalosno ali mislim da bi ja na tvom mjestu prekrižila dotičnu kao prijateljicu za sva vremena. I da naravno uredno uzela bolovanje bez da radiš od doma već ju ucijeni i traži da ti se extra plati posao od doma.
Hvala Uporna, to je bio pravi savjet... svakome bi preporučila da to učini... još da imam snage i hrabrosti za tako se postaviti. No... valjda je i to lekcija koju moram savladati. Prijateljstvo još nisam prekrižila... i nadam se da neću. Nije se lako postaviti u tuđu kožu, ni njoj u moju, ni meni u njenu... posebno ne u ovoj totalno poremećenoj firmi.
Bolovanje svakako uzimam, a raditi ću minimalno... to ziher. Već sam si složila hrpicu knjiga koje nosim sa sobom u Split.
I već se veselim kavici na suncu na Bačvicama, prije ili poslije folikulometrije.
Evo da se i ja izjasnim. Radim u privatnoj firmi sa malo radnika i jednostavno sam morala svima objasniti što mi se događa. komentari su bili svi pozitivni, bar što se tiče onih upućenih meni direkt, a oni koji su kolali okolo nisu baš bili ugodni za čuti kao npr. ZAR ĆE TO ONA SVAKO MALO TAKO U ZG. I IZOSTAJATI S POSLA... inače za sve folikulometrije i rješavanje nalaza i oba AIH-a sam koristila godišnji, ni dan bolovanja. većinom sam u jutro bila u zg, a poslijepodne na poslu i bilo mi je užasno naporno i stresno. al to ti je tako, dobar si radnik tako dugo dok ništa ne tražiš. valjda nebi ni na godišnji trebali ići samo da ugodimo šefovima. Moji su ok, al izgleda mi da maske polako padaju i žao mi je zbog toga... nemojte me krivo shvatiti al muka mi je kad se sjetim kad krenem na sljedeći AIH moliti par dana slobodno (godišnjeg na kojeg imam pravo))!!!
Ja mogu reć da sam, srećom, imala vrlo pozitivno iskustvo sa direktorom. Od prvog dana sam mu objasnila o čemu se radi i zamolila ga da me ne stavlja na neke dugoročne odgovorne pozicije. Isto tako sam mu objasnila da više ne mogu na putovanja (bila sam jako često na putu i bilo je jako teško pogađat plodne dane prije nego smo krenuli u postupake) jer mi je to prenaporno za organizam (ok, malo sam pretjerala, ali rezultat je tu). Zahvalio mi je što sam ga uputila u problem i zaželio mi svu sreću. Naravno, kad nisam bila u postupku radila sam kao i uvijek, punom parom i bila back up svima kome je trebalo, ali nisam putovala. Kad sam bila u postupku, koristila sam bolovanja. Za folikulometrije sam pisala sate koliko izbivam i onda to ukupno pokrila s dan, dva bolovanja (dogovorila sam se tako i sa direktorom i sa dr).
Eto, to je moje pozitivno iskustvoi jako mi je žao što više vas ne može napisati nešto slično.
E sad, ne kužim zašto vi koristite svoje slobodne dane i godišnji umjesto bolovanja??? Pa imate apsolutno pravo na to. Na kraju vam se svede na isto, nema vas na poslu i poslodavac se poslije više ne sjeća da li ste bile na bolovanju ili na godišnjem, a vi ste ostale bez svojih dana
Posljednje uređivanje od cranky : 06.01.2011. at 14:50
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom