Drage moje, samo da ispričam svoju priču. Ja sam u prva tri pokušaja IVF-a (jedan prirodni, jedan klomifeni, jedan gonali) uredno radila, uzela bih godišnji za punkciju i transfer i vraćala se na posao. Imam uredno radno vrijeme od 8 do 16, ali svejedno je stres kad čekaš betu i kad ti to toliko znači. Shvatila sam da zapravo nitko ne cijeni tu moju "žrtvu", druge bi kolegice odlazile na bolovanje kad malo kihnu, a ja koja savjesno obavljam svoj posao, naravno da ću falit u uredu jer tko će onda radit? I zato sam za zadnji pokušaj odlučila da idem na bolovanje, bez stresa. Nisam nikome rekla za postupak, tada sam bila na GO, nazvala sam nakon trasnfera i rekla da sam na bolovanju bez ikakvog objašnjenja. Da, bilo je malo negodovanja od strane šefa jer je posla bilo preko glave, al ja sam podvukla crtu i stavila na prvo mjesto svoje prioritete. Rezultat svega je bila pozitivna beta - čekamo naše prvo sunčeko! Sigurna sam da je stres bio glavni faktor što nismo uspjeli i prije i zato savjetujem svima koji se imalo dvoume i misle da su pod stresom - bježte na bolovanje! Znam da je teško i da često posao "visi", al kad godine prođu što će vam posao ako nemate ono što najviše želite?