Ma i ja sam bila dobrica i šutila ko zalivena. Nisam se htjela nikome zamjerati jer sam valjda predosjećala da će biti problema a i imala sam jako veliki oslećaj da je starija kolegica definitivno zbog moje odluke da postanem mama odlučila otići u penziju jer joj je već bio pun kufer svega. Non stop natezanja s ravnateljem hoće uzet novog čovjeka ili ne pa kad novi dođe treba ga naučit poslu itd. Znam da je to njezino pravo kao što i ja imam pravo otići na trudničko bolovanje i nisam se ni obazirala na taj problem ali kolega (također dosta stariji) nije bio oduševljen i ne može prežalit njezin odlazak. Žao mi je što se ružno ponio prema meni jer sam smatrala da je drugačiji. Posljije se on ispričao i vidjelo se da mu je žao. Naravno da sam mu oprostila ali to će ostati uvijek u mojoj glavi. Rekao je da nije bio pri sebi jer je saznao da boluje od teške neizlječive bolesti.
Nakon toga sam shvatila da stvarno nitko ne misli na tvoj problem i svi "jako suosjećaju s tobom" ali nikad ne kažu, učinit će mo sve što je u našoj moći da ti pomognemo. Kad se nađu njihove guzice ugrožene onda idu i preko mrtvih glava. Nekada sam samo mislila kako drugima ugoditi, pazila da sve bude uredu, šutila i pokorno radila jer eto ako tako budem činila ja njima možda će i oni meni tako htjeti izaći u susret. Nažalost to je samo bila moja bujna mašta i vjera da su ljudi dobri i puni suosjećanja.
Sada ja idem k svojem cilju i ne zamaram se previše oko posla jer kao što rekoh neke prioritete sam si postavila u životu i ne odustajem od njih ni u kojem slučaju pa i po cijenu nekakvog otkaza.
