Oho, malo ste podigle temu, baš mi je drago! Evo, ja sam već 4 puna mjeseca na bolovanju, tj. otkad smo mm i ja krenuli u postupke. Ne znam ni sama kako mi je to uspjelo isposlovat, ali nije bilo lako. Osim šta sam kroz ovaj period naučila da okolina nema razumijevanja za nas ( kontrolorka mi je rekla da ona ne bi mogla tako živjet, da zašto se ne bi ja odmorila 3 mjeseca, itd.), zaključila sam i da zakon nije usklađen. Meni moj mpo nakon postupka napiše 14 dana mirovanja, a u zakonu stoji 7 dana. Da ne govorim da mnogi misle da ideš u jedan postupak i to je to. Ta kontrolorka mi je spočitnula moje predugo bolovanje i jedva je uspjela shvatit da ja idem u postupke iz ciklusa u ciklus.
Meni je toliko to sve presjelo, mislim, plaća mi se to zdravstveno cijeli moj život, a išla sam u doktora jednom u 10 godina, a sad kad mi stvarno treba osjećam se kao da nekom nešto kradem...
Saznala sam da čak nije ni bitno šta ti mpo ili psihić ili bilo koji drugi specijalist napiše kao preporuku za bolovanje, najvažnije je šta taj kontrolor misli o tome. Ne mogu ni zamislit da se vratim u ono zmijsko leglo na mom poslu, radije bi dala otkaz, a i uvjerena sam da su radoznalke njuškale i otkrile zašto sam na bolovanju, pa mi je to posebno mučno. Na svu sreću, uspijevam još gurat bolovanje i samo da izguram još do kraja školske godine, pa sam na konju, jer su mi tada i tako i tako praznici.

Želim svima što manje muke i stresa, sasvim je dovoljno šta prolazimo kroz mpo!