Kod mene je od prvog IVF postupka (bilo ih je 3 ukupno) do ostvarene trudnoce proslo 10 mjeseci. Nikome u firmi nisam rekla da idem na postupke. Na srecu imam uredski posao i klizno radno vrijeme tako da nisam ni morala. Bolovanje nisam uzimala ni za punkciju ni za ET. Za takve sam postupke uzimala godisnji kao i za prvi tjedan nakon transfera. Jednom mi se usred folikulometrije dogodio sluzbeni put od tjedan dana. Svaki me dan suprug vozio 160 km u jednom smjeru i natrag punih 5 dana. Na posao bih dolazila u 10:30 - 11, a odlazila oko 18:30 - 19:00. U prvom sam tromjesecju s blizancima imala 2 krvarenja. Oba su se dogodila na sluzbenom putu. Nisam odustala - i dalje sam koliko je god to moguce radila posao kao da nisam trudna. Na poslu sam za trudnocu rekla sefu tek nakon 2 krvarenja i to kad me je htio staviti na zahtjevan projekt tj. poziciju. Tad sam priznala da sam trudna - vec je bio kraj 1. tromjesecja. Pravila sam se da nisam znala - eto dogodilo se krvarenje pa sam isla provjeravati o cemu se radi i otkrila trudnocu. Preporucila bih svima koji imaju krvarenje da ipak odu na cuvanje trudnoce. Ja sam malo ekstremna - priznajem. Jedna mi je doktorica kod koje sam bila na pregledu u susjednoj zemlji rekla da bi me ona odmah poslala u bolnicu na cuvanje trudnoce - ja sam jos 2 mjeseca nakon toga landrala okolo.
Trudim se odijeliti privatni zivot od posla - tako nitko ne moze tvrditi da sam imala beneficije ili da su mi izlazili u susret. Osim toga Sef mi je ionako u jednoj prilici usput rekao da kad zeli saznati zasto je netko otisao na bolovanje da samo nazove kadrovsku i oni mu kazu sifru i objasnjenje.
IVF je ipak u najvecoj mjeri dugoprugaska utrka. Da ne bi svoje adute prebrzo iskoristili preporucujem da prvo koristite godisnji, a kad ga istrosite onda tek bolovanja ( po mogucnosti na druge dijagnoze). IVF prica koja traje 5 godina u firmi nikome vise ne mami simpatije. U ljudskoj je prirodi da pomogne rjesiti problem. Problem koji traje predugo percipira se kao nerjesiv a to izaziva nervozu i nelagodu, empatija se povlaci pred negodovanjem - "opet ona sa svojim problemom". Ovdje naravno ne mislim da poslove koji su fizicki zahtjevi, izrazito stresni ili vremenski jako nefleksibilni. U takvim slucajevima samo direktni dogovor s nadredjenim ili izbivanje s posla pomaze. Meni je milina kad ne moram nikome objasnjavati da postupak nije uspio, ne moram gledati nicije sazaljive poglede ili jos gore - slusati komentare onih s kojima ne dijelim iste svjetonazore. Znam da me u firmi nista nece zaobici tj. racuna se sa mnom 100%. Cim kazem da idem u postupke stavit ce me u kategoriju "nepouzdanog" djelatnika - danas je tu, a sutra mozda trudna, u hiperstimulaciji, na bolovanju.... kako ista planirati s takvim djelatnikom s pravom se pita sef? Za sve koji su u drzavnoj firmi to mozda nije vazno. Za one koji rade u privatnoj firmi situacija je malo drugacija. Za one kojima prica financijski ne stima pogotovo. Zato svatko treba odvagati svoju situaciju i u skladu s njom pronaci najbolji modus. Jedno je sigurno: objava na poslu da ste u postupcima za IVF ima slican efekt kod vasih nadredjenih kao i objava rizicne trudnoce. Prije nego sto se to uradi treba dobro razmisliti u kakvu vas to poziciju dovodi.