 |
|||
kad mu djeca prilaze bez zadrske
Moj B je osjetljiv na svoj osobni prostor i svaki nepozvani fizicki kontakt smatra silom. A primjecujem da mu djeca koja su malo starija od njega (od je 2, a oni npr. 4) prilaze bez imalo zadrske, grle ga i ljube jer je on beba. I njega to jako smeta pa vice 'ne, pusti me' i sl. Tako je pola svoje rodjendanske proslave proveo u 'mama, nosi me, idemo u park, necu biti tu' zbog previse takvih situacija. Kako mu pomoci da se nosi sa time? Jeste imali slicni problem?
Mom sinu je isto tako važan osobni prostor i strogo pazi na to tko i kako u njega ulazi. Kad je bio mali, kao tvoj, izborio se da drugi poštuju taj prostor svojim ponašanjem. Tako će i tvoj sin, a ti mu u tome ne možeš pomoći. Ne bih opominjala drugu djecu da mu ne prilaze, osim u slučaju izrazite nasrtljivosti nekog većeg djeteta.
Mogu li se pridružiti pitanju?
Djeca su nam rođena isti mjesec i ste godine i istog su razmišljanja!
Ide joj uskoro rođenada i već se pomalo grozim toga jer znam kakva je kada je netko dira, grli, skače oko nje...
Voli se družiti sa starijom djecom koja nisu toliko "nasrtljiva", već smirenija i strpljivija s njom i onda je sve ok, može igra/šetnja/park satima ali oni klinci koji su drugačiji joj smetaju i ne snalazi se nabolje sama jer se uglavnom vješa po meni...
Mogu ja nešto pitati, nemojte se uvrijediti, nije mi namjera da provociram, ali zanima me zašto djeca onda imaju takve rođendanske proslave koje im očito ne gode?
Ja bi prilagodila proslavu, potrebama i željama djeteta, ako to znači 5 ljudi, onda samo 5.
rekla bih slično kao Anemona, mislim da se radi o fazi koju treba poštovati. To će proći, kad budu veći vjerojatno će biti društveniji. Ne bih dozvolila da izgubi kontakt s drugom djecom, ali za sad bolje da se druži s njima na otvorenom prostoru i s manje gužve.
I moja je s godinu i pol imala sličnu fazu, a danas je nešto društvenija, premda kod nas je veći problem što se ona rijetko ima prilike družiti s više djece jer živimo van grada. Ali rođendani su do sad prošli u krugu uže obitelji bez puno gužve.
Mislim da to nije tema, mogu i djeca/ljudi kojima smeta narušavanje osobnog prostora biti itekako društvena, ne znači da to dijete nije društveno i da ne voli imati veliki rođendan. A stvarno ne znam kako drugačije riješiti 'problem' nego pustiti dijete da ga samo riješi, isto kako i mi odrasli rješavamo taj problem - jednostavno svojim ponašanjem pokažeš da ti smeta narušavanje tvog ososbnog prostora.
Tu se uopće ne radi o društvenosti - moj sin je baš izrazito društven, voli velike rođendane i igru s drugom djecom. Osjetljivost na osobni prostor znači da blizu sebe puštaš samo doista bliske ljude. I nije to faza - ja sam još uvijek takva. 8)
U svakom slučaju, svaka osoba, pa i dijete, osobne granice mora postavljati sama. Ako se roditelj u to miješa, on ih postavlja i ne dopušta djetetu da ih samo postavi.
Slažem se s ovim. Treba poštovati djetetove želje i preferencije, a ne očekivati od druge djece da oni znaju da maleni ne želi "bliske susrete".Anemona prvotno napisa
Ovo je apsolutno točno. Veliki rođendani nisu za dvogodišnjake, bez obzira na to vole li "bliske susrete" ili ne.Slažem se s ovim. Treba poštovati djetetove želje i preferencije, a ne očekivati od druge djece da oni znaju da maleni ne želi "bliske susrete".
Opet ja o rođendanu, jer se ustvari tiče teme. Moje sinu je isto taj "osobni prostor" bitan, ali ne možda u tolikoj mjeri koliko vi to navodite.
Imao je veliku proslavu npr. drugog rođendana, ali organiziranu na slijedeći način:
Rođendan je ljetni, pa je proslava bila na dvorištu s početkom mislim da oko 11 sati. Dakle, u vrijeme kad je on odmoren, nahranjen i najraspoloženiji za druženje. Proslava završava u cca 14.30 da ga stignem još u miru nahraniti i staviti na spavanje u vrijeme kad i inače spava.
Bilo mi je jako bitno da je proslava na dvorištu tako da ako u bilo kojem trenutku primjetim da je njemu sve to previše, odmah odlazim s njim u kuću na naš poznati i svakodnevni teren. I to je to.
Na kraju mu se proslava jako dopala, i bilo je puno ljudi, ali totalno raspršenih po cijelom dvorištu, tako da nije bilo te koncentracije na njega.
U pravi ste cure, i dale ste mi misliti, nekako su ti veći dječji rođendani uobičajeni pa sam razmišljala u tom pravcu (konj s klapnama na očima).
Već razvući na dvije subote i dvije nedjelje je zapravo dovoljno da se ona osjeća ugodnije nego da smo svi na hrpi odjednom...
Meni ponešto kompliciranije ali sada je tako, tako zna kako će biti iduće godine...
Hvala vam na odgovorima i razmisljanjima. Kako ste vec gore raspravljale, ne radi se o tome da je nedrustven. Bas suprotno. Mislim da se ne radi niti o tome da je u navedenoj situaciji bilo previse djece (petoro, a od toga dvoje usmijerno na njega). Rodjendan smo slavili u 3 dijela, kroz dva vikenda jer ja vise od toga ne bih mogla odhendlati u stanu. Prije ove 'zadnje ture' je sve bilo super. Nije bilo djece te dobi koja mu prilaze na taj nacin i on se super druzio, igrao, zabavljao. Tako da nisam unaprijed o tome niti razmisljala kao o problemu. I ne mislim da je faza u pitanju. Cini mi se da je takav oduvijek, a da budem iskrena i ja sam takva. Kad je bio manji valjda sam ga ja stitila od takvih situacija, a sad vise nije toliko na mojim rukama, a opet jos nije dovoljno velik da ga uzimaju za ozbiljno. Mislim da u tom smislu to mogu uzeti kao fazu. Kad mu tako neko dijete npr. na cesti pridje i grli ga usprkos njegovom protestiranju, ja znam (njezno) reci 'pusti, vidis, nije raspolozen za to' ili nesto slicno. Sto mislite je li to ok?
Moja je mjesec dana mlađa i ponekad je isto takva, osobito kad su odrasli u pitanju. Ako traži da je dignem ili nešto, napravim to, ali inače ne reagiram baš posebno. Odrasli se obično sami povuku ako se ona pobuni, a s djecom mi se nekako čini da bi sama to trebala riješiti- ako ne, uvijek sam tu da pobjegne k meni.
Re: kad mu djeca prilaze bez zadrske
Imam prijateljicu čiji sin ima 18 mj. baš kao i moja L. I prijateljicu čiji je sad proslavio 2 god. Sin prve prijateljice i moja L. sad ulaze u tu FAZU, ja bih je doslovno tako nazvala. A ovaj od 2 izlazi iz nje. Ne bih tome pridavala neki dramatični značaj. Ja mojoj L. svaki put mirno objasnim da ne treba vikati i da čemo se maknuti ako joj smeta, ali da ta druga djeca ne misle ništa loše. Mislim da ne kuži o čemu pričam ili možda i kuži, ali kad vidi da se ja ne uzrujavam i da sam mirna polako se skoncentrira na igru. Isto tako bez obzira na prisutnost roditelja te djece otvoreno, ljubazno ali ozbiljno toj djeci kažem neka je puste, jer bi se igrala i da joj to smeta. Ta dječica bi samo pokazala simpatiju i nježnost ali nemaju osjećaj za stisak i maženje. Nakon šta im ukažem na to da L. to boli i smeta svi se nastave igrati.
Djeca na ljubazan glas pozitivno reagiraju ako im je dan.
Ja djetetu koje sam upozorila ponudim onda neku igračku i sve 5. To je sistem iz parka.
Međutim to je funkcioniralo do sada, a sada ulazimo u fazu škrtosti pa kad L.vidi da dajem njenu igračku nekome tko ju je malo prije natezao i balio...ajme meni e to je opet priča za sebe, ali sve će to proći treba biti smiren i truditi se objasniti. Ja sam se uvjerila da je ne trebam podcjenjivati "ona ništa ne kuži". Oooooo i tekako razumije.
Evo baš ovu subotu je bio rođendan tog 2-godišnjeg malca. Bilo je puno dječice od 1.5-4 god. L. je bila ne moguća. Svi su je ljubakali, ovi veći, i svi su nešto htjeli. Ona ih je mlatarala jer joj je smetalo da je natežu. Onda je htjela prisvojiti sve igračke pa se je tukla...I nakon sat i pol uzela sam je vrlo smireno (priznajem da je u meni gorilo), i otišla kući. A šta ću...probala sam sve i L. ovako i onako i nije išlo. I zašto? Sutra je novi da...
Možda upadam kao padobranac, nemam ni tako male djece, ali tri puta sam prošla kroz faze koje navodite.
Ne bih sada o osobnim iskustvima iz tog vremena, ali čitajući vaše postove prisjetila sam se jednog savjeta (ne znam od kud) što se tiče dječjih rođendana, koji kaže da broj DJECE GOSTIJU treba biti otprilike jednak BROJU GODINA slavljenika.
Jest da je to možda smiješno 1 godina = 1 gost (dijete), ali dok se sjetim 1. i 2. rođendada svog prvog djeteta, to je otprilike bilo to (dijete kumova).
S 2. i 3. djetetom nismo se više mogli držati toga pravila.
Razumijem princip, i mogao bi biti poprilično točan.Možda upadam kao padobranac, nemam ni tako male djece, ali tri puta sam prošla kroz faze koje navodite.
Ne bih sada o osobnim iskustvima iz tog vremena, ali čitajući vaše postove prisjetila sam se jednog savjeta (ne znam od kud) što se tiče dječjih rođendana, koji kaže da broj DJECE GOSTIJU treba biti otprilike jednak BROJU GODINA slavljenika.
Jest da je to možda smiješno 1 godina = 1 gost (dijete), ali dok se sjetim 1. i 2. rođendada svog prvog djeteta, to je otprilike bilo to (dijete kumova).
S 2. i 3. djetetom nismo se više mogli držati toga pravila.
Uglavnom, i ja sam osoba koja ne voli neke bliske kontakte u vidu grljenja, ljubljenja s bilo kime osim djetetom i mužem, i od rođenja nastojim izbječi ili barem ublažiti situacije koje djetetu nikako ne odgovaraju.
Ne želim ga držati pod staklenim zvonom (mada moram priznati kad se je rodio, ponekad bih i to poželjela), ali opet s druge strane nisam za pretjerana cmakanja, natezanja i slično od strane drugih osoba, ako djetetu to ne odgovara.
I moj ne voli da ga se dira previse, bilo djeca ili odrasli, osim obitelji, naravno. Kad dolazimo u vrtic, ima dvoje klinaca koji ga uvijek cekaju na vratima, curica i deckic, malo su stariji i jednostavno obozavaju Svena. I uvijek mu pruze ruku da ga odvedu k teti a on uvijek uzmice i bjezi k meni. Kaze teta da je tako i preko dana, on je drustven a l ne voli da ga nego grli, dira, ljubi i sl.
On bas voli klince, uvijek ce se ukljucit u igru lovice, igrati se s loptom, ma sve 5, ali cim krene bilo kakav fizicki kontakt on bjezi k meni vidno uzrujan.
Ja sam to povezala s njegovim karakterom, ne mislim da je faza, jer on je nekako takav od rodenja, mozda to sad malo vise dolazi do izrazaja jer sad zna jasno pokazati negodovanje.
Ja to postujem i ne nagovaram ga da dozvoljava da ga netko dira ako mu smeta.
Uostalom, ni ja nisam nesto pretjerano za fiz. kontakte. Iako sam drustvena i komunikativna. Zagrlit cu frendicu kad joj je tesko, al necu ju grlit tak, bezveze, zato kaj mogu.
Ajme da je bilo ove teme prije spasila bi se
Nama je ta faza krenula iza N 2. rođendana. Tad je imala još party s puno djece i puno ljudi i uživala je. Ali tjedan dva nakon je počelo i trajalo do prije 10-ak dana.
Jedino dijete s kojim se igrala bila joj je rodica a s nikim drugim nije želila kontakte, odmah bi bježala meni, povlačila se, durila i sl. To ne govorim samo za nepoznate ljude nego i za njene "frendice" s kojima se inače znala normalno igrati. Inače nije predruželjubivo dijete ali s nenametljivim i otvorenim klincima za igru bi nakon nekog vremena se skompala. Ovo je bilo meni prestrašno jer totalno se otuđila od svih i nije bila ono moje "staro" dijete a da ne kažem da nam se uz to prikrpala faza škrtavosti i opsesije da će joj ukrasti njene stvari (krivim lopužu lisca) A i toj drugoj djeci nije bilo jasno kako se do jučer igrala a sad neće
Pričali smo, pričali nadugo i naširoko ali sve je bilo uzalud dok nju jednostavno nije samo prošlo i sad sam tako sretna kad je vidim kako uživa u velikom društvu poznatom i nepoznatom i jedva čeka kad ćemo vani
Želim vam svima što brži izlazak iz THE faze
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom