Ono sto se desi kad se primjenjuje ta formula je da dijete vrlo cesto prestane plakati (ako je plakalo) i rijesi svoj problem .

Mm se u pocetku desavalo da bi bio fasciniran kako klinci sjajno na to reagiraju i kako ih taj razgovor (pogotovo V korak) smiri iako bi mi tradicionalno pomislili da ce ih uzrujati i da im je potrebno nase tjesenje.

No poanta cijele price nije smiriti dijete taj tren, vec nauciti ga nositi se sa situacijom samostalno.

Posto smo nauceni da su negativne emocije nesto od cega trebamo bjezati i sto prije ih potisnuti, svi mi se osjecamo grozno kad dijete place i zelimo da sto prije prestane.
Ne mislim to sad u smislu da bi nam trebalo biti ok i bas super sto nam je malac tuzan i ocajan, naravno, vec u smislu da i te emocije su stvarne i dio zivota kao i sreca i uzbudenje i da ni od njih ne treba bjezati kao sto ne bjezimo ni od onih pozitivnih.

Cesto se dasava da nam bude na neki nacin bitnija da dijete prestane plakati nego da li je zbilja samo razrijesilo tu situaciju u svojoj glavici i srcu.


Dakle, nakon ovakvog razgovora se moze desiti "OK!" efekt, gdje ce malac u sekundi nastaviti dalje, jer mu je bilo dovoljno da od nas cuje:
"Zelio si taj vlak, a sad se tvoj brat igra s njim."

Umjesto klasicnog " Gle tu je jos jedna vlakic/avion/brod/zvijezde s neba! Sad se malo igraj s njim, pa ces poslije s ovim"
ili drugom djetetu "Ajde daj sad malo vlakic braci, ti se vec duze igras s njim/to je bracin vlak..." i sl.

A nekada ce plakati i dalje i kad bi se mm-u to desilo imao je osjecaj da je sad nesto krivo napravio i opet ga je htio zaustaviti po bilo koju cijenu, pa cak mu i nekako nazicati taj vlak ili ga zaokupirati necim drugim - ali sto bi ga tad ucio?

Da li je zbilja tako grozno da je tuzan jer se ne moze igrati sa svojim omiljenim vlakom i da zbog toga place?