Citiraj Pooh prvotno napisa
meda - Pa, mislim da je ok kako radis. Tako i ja, samo kako se moji dovoljno sami treniraju da ne moze bas sve biti kakao oni zele, stvari u parku ne utjecu na njih bas nesto.


mrvcelj - Ja se ne bi brinula.
Ono sto je opasno mu ,pretpostavljam, ne das.
Ok, znam da sad tih stvari mozda bas i nema, jer je sve babyproofed, ali kako ce rasti biti ce ih sve vise i sigurno mu neces dati da se npr. penja po nekoj litici na moru, ili skoci u duboku vodu ako za to nije spreman, hada sam po cesti i sl. Biti ce tih stvari i vis enego sto ces ti to sama vjerovatno htjeti.
Njemu je sad sve novo i uzbudljivo i mozes biti samo sretna da imas bebu koja je tako odusevljena svijetom oko sebe - zasto to sputati? Zbog nekog naseg osjecaja da ako mu dopustimo on kasnije nece ovo ili ono?
Puno veca korist za njeg ada proba sve sto moze, nego od zabrana - bar po mom misljenju .


A sad da ja pitam vas. Moja ekipa je usla u neku fazu kad sve, ali sve mora mama. Oprat guzu, obuci carapu, dodati vodu, nositi na 4. kat ma sve. Ako to krene raditi tata - vriska i ocaj, pogotovo B.
On im objasnjava da ne moze uvijek sve mama i cijela ga situacija prilicno frustrira, jer ne zna zasto se to pocelo desavati.
Ja sama nisam sigurna, s jedne strane (pogotovo ako razmisljam srcem) mislim da bi trebala odraditi maksimalno koliko mogu, a opet ponekad i mene nervira da ako je on doma ne uskoci ili da ih ne nosi na 4. kat, jer sam ih se zbilja nanosila u ove 2 godine....
Pooh, kao prvo, hvala ti što si me podsjetila na ovu divnu knjigu, i na trud koji si uložila da nešto i napišeš.

Sad bih se usudila komentirati tvoje pitanje.

Ja ti mislim da to ide po raising ourselves; riječ je o samosvijesti i o zaštiti svojih granica. Dakle, ja se mogu rastegnuti do toga da sam frustrirana i da pucam po šavovima, i to ću učiniti; kad i ako je neizostavno, naravno. Ali u "mirnodopskim" uvjetima - čemu? Mislim da na način da štitiš sebe, odnosno kad delegiraš tati dio brige o njima učiš djecu jako važnu lekciju - o tome da štite sebe, da postavljaju granice, da osluškuju sebe. Da ne popuštaju pritiscima.

Kad sam analizirala neku svoju sklonost burnoutu, i kad sam to uspoređivala sa svojim "stilom" rudarskog studiranja i rada na poslu (dok sam još bila career woman ) shvatila sam da se sustavno ne štedim jer me tako - svojim primjernom - naučila upravo moja majka.

Zato sve više i više gledam na sebe; sve manje "učim" djecu, a sve više sebe; i sve što želim za njih - sama činim. Nedavno je sin počeo pokazivati interese za karte, za nacrte i tako dalje. I onda sam shvatila da ne trebam učiti njega, nego sebe. On će od toga profitirati više nego da banaliziram svoje znanje tako da on nešto pobabirči, ako me razumiješ. Korisnije je da ja ozbiljno slušam klasiku, nego da njima dajem probrane čitljive komade. Veći profit - za obitelj, mene, i njih. Oni uvijek mogu primit koliko mogu, i pitat ono što ih interesira. A što je razina veća, i moje obrazovanje šire - oni više profitiraju. A ja uživam.

I idem u kazalište čak i kad mi se hvataju za noge; jer je moja kulturna potreba važnija od njihovog hira (mama je s njima stalno, a s tatom im NIŠTA neće faliti... ako ne odem - meni će faliti)... i imam svoje hobije - mama ne može sad to ti to jer - šije, crta, čita, piše. Ili ćete čekati, ili će tata.

Mislim da je to veća vrijednost za DJECU kad vide odraslog koji brine o sebi - nego mama-žvakača guma koju oni rastežu da vide dokle ide... (no ovo je posebno zanimljiva tema o kojoj dalje ne bih jer ulazi u posve drugi teorijski okvir, moj, amaterski, dakako)


Ishod ove stvari je da moj sin mirno kaže - ne mogu sada. Crtam nacrt (koji su tako grozni da se brinem za njegovo psihičko zdravlje, kad smo kod toga... ali tu opet moram proći kroz SALVE... - zašto me to brine i tako dalje :LOL: ). Iskreno se nadam da će sve ovo uroditi time da će moj sin-student reći kolegama - hvala na pozivu, ali završavam rad, seminar, učenje, projekt i neću s vama piti pivu u park. Barem ne sad. 8)

I sad nisam ironična - tako mi pomogao Bog, svi sveci i anđeli Gospodnji. Jer nisam sigurna da svojim snagama mogu učiniti neke baš dobre stvari.