crvenkapice divna ti je mama
 |
|||
|
|
|||
crvenkapice divna ti je mama
znam.....
Pisala sam već na ovu temu, ali moram opet....toliko sam se razočarala u svoju sveksu da je to strava....inače sam osjetljiva na glupe i nepromišljene savjete tipa- trebate se opustiti, vi ste u grču ( ne kužim, da li to znači da se sexamo u grču ili kaj????) Ajme kako me ljutnja obuzela.....a to nije dobro, zdravo....sad sam doma, čekam et u pon, bilo mi je malo problema oko punkcije, tužna sam bila...a ona meni drobi o tome da smo nas dva u grču, da se treba opustiti, a mi oboje imamo dijagnoze već 7 godina koje nam onemogućuju začeće prorodnim putem...volimo se, poštujemo, ne zamjeramo si ništa, ali nikada se nećemo pomiriti s tim da nemremo imati djece kad ja znam da možemo i hoćemo ( pa ovdje na ovom forumu se događaju divne stvari, divne vijesti iz dana u dan. Na žalost nisu sve tako lijepe i bajne, ali mi ne odustajemo, svi se bore onako kako najbolje znaju )
Možda sam mlada, bedasta, dopustim da me sve dirne, ali ne volim kada se aludira da je to sve u našim glavama, ponavljam da se treba opustiti....mislim da nam nitko nema prava govoriti šta nam je u glavi, o čemu mislimo, koliko nam treba ili ne treba biti teško...
Opreostite curke što udavih, ali mislim da će se naći netko tko me razumije.... malo sam sentimentalna ovih dana, pa eto....
šniki prvotno napisa
Draga šniki, niš se nemoj sekirati, ja sam sa svojom mamom jučer imala okršaj kad mi je rekla "dat će majka Božija" a ja njoj "mama, znaš da se sve više opraštam i od tog segmenta" a ona meni "šššš" u stilu ne dao Bog da me tko čuje ili moj tata čuje ili ne znam tko i dalje nastavlja "samo skrušeno pa će to biti dobro". Ne smijem ni napisati što sam joj sve rekla o sebi, skrušenom životu i drugima koji su vodili potpuno raskalašeni život....
Ja sam svojima davno poslala opis protokola iz Maribora, na nekoliko stranica opisano što se događa tijekom postupka, od uzimanja lijekova/injekcija, do punkcije i transfera..... Sumnjam da su to i pročitali, lakše im je tako. No, unatoč tome su kao na mojoj strani i odobravaju MPO, ali da me podržavaju - daleko od toga, jer ne znaju kako bi....
Ja im ne zamjeram, odnosno nekad se oko toga zakačimo kad vidim da pitaju "reda radi" ili potpuno neupućeno.
Živim bez roditelja od svoje 19.g. i samostalno funkcioniram, možda zato i ovaj "baš me briga za njihovu potporu" attitude. Uglavnom im NE govorim kad ulazimo u postupke.
Ma da, bilo je bitke i oko tog segmenta "dat će Bog kad dođe vrijeme za to" i to sve jučer, baš kad sam ja trebala samo nešto kratko, poticajno....ma znaš......mi smo njoj zatajili ovaj postupak, ali eto došlo je do rupture mokraćnog mjehura, i ostala sam u bol pa je mužić imao potrebu to podjeliti sa svojima-greška- al eto - učimo dok smo živi....
Utjeha mi je da menetko razumije i to me smiruje, jer sve je to u" mojoj glavi"
Ajme šniki, znam kako ti je ali ne sekiraj se. Ja sam isto tako poludila kada je moja sveki išla kod neke vračare pa joj je ova rekla da ne mogu zatrudniti jer imam neku bakteriju koja izjede plod, i teško da ću ostati trudna tako. I onda ti je to ona meni rekla, možeš misliti kako mi je bilo, još joj je i platila, a što je najgore i povjerovala. Bolje da je te novce dala meni ili da je išla pitati za savjet, grozno ako onda nisam pukla.
Mislim si danima dali da pisem ili ne.Tesko mi je pisati jer se vrate oni osijecaji tuge i nemoci.Moji roditelji su od pocetka bili uz mene, tata me vozio na folikulometrije kada mm nije mogao,mama kuhala rucak nakon punkcija i transfera,navijali za uspijeh iz petnih zila i u nadanju svaki put poletjeli previsoko.Sjecam se nakon prvog transfera kada sam dosla na rucak a oni se uzvrpoljili ko da sam rodila i cijeli dan ponavljali ti si nam sada trudnica. Nisam osoba koja se tako lako zanese a i draze mi je ne ocekivati nista. I sa tim stavom sam isla u postupak ako uspije super ako ne biti ce drugi put pa mi je silna njihova briga isla lagano na zivce.Najvise jer bi nakon svakog postupka teskom mukom morala im javiti da opet nista.Sada kada citam druga iskustva shvacam da sam sretnica.
O svekru i svekrvi je bolje ni ne pricati.Podrsku od njih nisam osijetila ali za mene nije ni bitni jer ja imam svoju obitelj ali mm je podrska roditelja i te kako bitna a nije je dobio,i zato su se udaljili.I da moja svekrva je isto imala ideje da se molimo Bogu pa ce biti i da se ona svaki dan moli za nas.Stvarno nemam nista protiv molitve ali u tim danima to je dodavanje soli na ranu i dovodi me do ludila,bolje da ne pisem sta sam u tom ludilu sve izgovorila.dovoljno je reci da me svekar nazvao komunistom.
Moja mama zna od samog početka,i rekla je i tati u dogovoru sa mnom...inače smo obitelj vrlo otvorena i nema nikakvih tajni i skrivanja..sa mamom razgovaram često o tome jer se ralativno dobro informirala i zanima je što prolazimo i u kojoj smo fazi..sa tatom ne razgovaram o tome,on se i ne kuži puno pa neće ni komentirati,samo sluša ...a kako se tek ljuti na Milinovića...
.muževi ništa ne znaju jer bi njegova mama zvala okolo od 1-15 koljena svu živu i ne živu rodbinu kako je njena snaha "jalova",pa MM ima zabranu da išta pisne....
nakon sto sam saznala dijagnozu rekla sam mami da necemo moci prirodnim putem do bebice, ona kakva je, klasa optimist, rekla je kako ce se dogoditi kad se najmanje nadamo :/ ajde dobro. ma super je ona podrska, ali je tako emotivna i zastitinicki nastrojena prema meni (valjda jer smo sestra i ja ostale bez tate kad nam je bilo 7 godina) pa joj niti ne zelim reci da sam vec bila u tri postupka, kazem joj da cemo jos pokusavati prirodno nekoliko godina, i samo se molim bogu da se to ne pretvori u 3 i vise godina jer ce vec shvatiti, ma mozda i zna, ali mi nista ne govori. mislim da je to previse za nju, jednostavno ju ne zelim dodatno sekirati, vec joj doci jednog dana i pokazati slicicu sa uzv, mastam o tome vec 2 i pol godine
Mojoj je mami pak važnije što će rodbina i okolina misliti jer to je veeliiika sramota, a u zadnjem razgovoru mi je fino spontano rekla da sam ja znala kakva je dijagnoza moga muža prije vjenčanja pa sam fino trebala tražiti drugog s kim mogu imat dijeteUza sve to je još i nadodala kako bi on mene sigurno ostavio da je obrnuta situacija! Dakle, što uopće reći ženi koja mi je biološka majka, ali očito ne razumije da sam se ja udala iz ljubavi, a ne isključivo da bih ispunila glupa očekivanja okoline! Jer, Bože moj, rješenje je jednostavno-ako ne ide s jednim, ti nađi drugog, kao na tržnici!
Od svekije pak bolja reakcija, s tim da mi je prije par dana na našu da krećemo u postupak pažljivo natuknula da bi ona pričekala do proljeća jer će se možda spermiogram popraviti!E, to me ubija! Godinu i pol dana sam izgubila zbog čekanja da se spermiogram popravi, nepunih mi je 35. g.i još bih trebala čekati, a mi imamo milijun spermića i nula pokretnih! Pa sam na to ja nju pažljivo otkantala rečenicom- moje su jajne rezerve pri kraju!A pa mislim se, i jesu, FSH mi je 10,33 i ne dam više nikom da mi određuje šta trebam raditi, to je isključivo naša stvar!
Čitajuči vas sjetim se svega što smo i mm i ja prošli da dobijemo svoje čudo pa se rasplačem kad se sjetim osječaja, boli i razočarenja, a s druge strane suze krenu od sreće jer je ipak na kraju uspjelo. Naše obitelji znaju sve od prvog dana. Moja mama i tata su mi bili najveća podrška u svemu uz MM. Ne piše mi u potpisu, ali ukratko PCOS, pokušavala sam 5 godina, 2 stimulirna ivf-a i jedan iz prirodnog, 4 inseminacija, tone suza, hrpa boli. No nakraju nas je iznenadila spontana trudnoća i naše dijete. Kad smo rekli sveki za trudnoću ona je samo iskomentirala da je sreća što smo prirodno ostali trudni, a ne onak umjetno kako smo do sada pokušavali. Toliko o njenoj potpori.
Moja mama i moja cijela obitelj su nam najveća potpora,al ipak moram priznati da me suze moje mame bole više od mojih vlastitih.
MM-ova mama je opet čista suprotnost,niti ju je briga,niti nas nikada
ništa ni ne pita.Baš mi se jučer "pohvalila" da ju je prijateljica (čija se djeca
bore s istim problemom) neki dan pitala jel ima kod nas nešto novo,dal smo
uspjeli,a ona joj je odgovorila -citiram- "šta to mene briga,nit pitam,nit me
zanima". Možete misliti kako sam se osjećala,još gore zato jer znam da
je to stvarno i mislila. Davno sam odlučila ne obazirati se na takve komentare,ali ipak svaki put zaboli i mene i MM-a posebno.
Još samo želim reći; Mama hvala ti za sve,za svaki zagrljalj,svaku riječ
utjehe i svaku suzu,puno te voli tvoja curica.
Mi zaista imamo sreće. Moji i njegovi roditelji su uz nas. Ja ne volim puno o tome pričati jer me uvijek strah da ću se rascmoljiti. Jedino s mamom mogu o tome, ponekad joj se izjadam, malo se izvičem, ona me sasluša i idemo dalje. Ne izvičem se na nju već istresem ljutnju koja mi se skupi, a ona sve to odsluša. I poslije mi bude lakše. Tata sve izdaleka prati, ne usudi se mene puno pitati ali zato mama sve prenosi. Vjerujem da bi nam on i zvijezde s neba skinuo da može. Roditelji mog MM puno ne pitaju, onako ispotiha da se ne nameću, a više saznaju od mojih s kojima su nekim čudom jako dobri. Reakcija jednih i drugih kada su saznali je bila: šta mi možemo pomoći, da li nam treba novaca, šta god treba samo neka kažemo.
Zaista imamo sreće da imamo ovakve roditelje.
Bog ne može biti na svakom mjestu, pa je stoga stvorio majke.
židovska poslovica
Baš dobro ljudi kažu: sto ljudi - sto ćudi. Svakakvih nas ima. Moja mama sve zna, ne ispituje puno ali odsluša sve što joj želim reći i hvala joj na tome. Zna da mi nemože pomoći pa ne gnjavi ni sa savjetima.
Za svekra i svekrvu pouzdano znam da redovito posjećuju vračaru (čitaj lokalnu poduzetnicu koja je našla lakovjerni plijen da im izvuće pare), i znam da im prodaje bog zna što, čajeve, trave tako da mi ne najgore kad mi sveki skuha kavu pa me sram reći da neću. Oni mi i nisu važni u cijeloj prići jer su mi više puta rekli što misle o meni (sponzoruša, neradnik, lijenčina) i istjerali MM i mene na cestu nakon jedne svađe.Žao mi je samo MM koji je strašno emotivan i njemu fale oni kao emocionalni oslonac. A to nikad nisu bili ni ne budu.
Prijatelji me samo opterečuju sa svojim pitanjima, a opet, bilo bi mi teško da ih ni nije briga, tako da je ovo manje zlo.
Uglavnom smo sami u cijeloj priči i tako nam i odgovara.
već dugo razmišljam dali da napišem ili ne. .. puno emocija je tu koncentrirano.
Moja mama i tata su uvijek bili uz mene; trebalo je neko vrijeme da shvate neke stvari, ali sve bi dali da nam napokon uspije, zvijezde s neba ...
I svekrva i svekar su krasni, ne mješaju se, ali sve proživljavaju s nama i više puta su ponudili pomoć u svemu.
Nakon neuspjelog postupka mi je najteže pogledat mamu i tatu a i svekrvu i svekra u oči. Rasplačem se od njihove boli.
Nakon reakcije moje majke na moj spontani pobacaj odlucila sam ne reci joj da krecemo u MPO jer bi ona to preemotivno prozivljavala sto bi i meni otezavalo situaciju iako nam je inace u svemu podrska. Svekrva je saznala za nas MPO put,protivi se tome jer je to grijeh, naravno muskarci ne mogu biti neplodni (posebno njen sin, bez obzira na dijagnozu asthenozoospermia), za sve sam kriva ja jer sam po njenom misljenju premrsava... I nas problem se u obitelji mm ne spominje, barem ne u nasoj prisutnosti. Prijatelji i kolege su nam bili podrska, ali oni ipak ne razumiju sasvim. To cak mogu reci i za svoje dvije kolegice kojima je IVF uspio iz prve. Na kraju najveca potpora su nam bili oni koje smo upoznali u cekaonicama, ovdje na forumu i nasa MPO lijecnica... Hvala im!
Moji od 1. loseg nalaza spermiograma znaju da moramo na MPO, a MM-ovim roditeljima smo rekli tek kad smo ponovili nalaz koji je bio jos losiji. Moji starci su super, tu i tamo pitaju u kojoj smo fazi, treba li nam stogod pomoci, ali nisu nametljivi da stalno spominju i ispituju. Njegovi starci cim su saznali preporucili su nam nekog medara da nam on moze pomoci da prirodno zatrudnimo, jer da oni znaju puno parova koji su na taj nacin uspjeli. Prihvatili smo njihov savjet, nabavili taj med, ali i dalje smo u MPO vodama trenutno u nasem 1. IVF postupku jer ne zelimo cekati jos par mjeseci da vidimo da li se njegov spermiogram popravio ili nije. Tek nakon par dana su nam rekli da su i oni imali problema pri zatrudnjivanju prije 30 god (isto los spermiogram) i da su tek nakon 4 godine dobili 1. dijete (moju sogoricu), a moj MM je dosao 1.5 god odmah nakon toga.
Njegova mama kao velika vjernica pri svakom spomenu da smo u postupku govori neka bude sve dobro "ako ste vec tako odlucili", na to se ja razbjesnim jer to nije bio nas izbor nego po meni jedini nacin da dodjemo do nase tako zeljene bebice.
eto da i ja nadovežem sebe ovdije
moji roditelji - to su posebna priča
nismo im odmah rekli za naš problem
isto misle da je to nešto umijetno a ni ne trude se razumijeti
mama mi je neke apsurdne seoske savijete davala za koje je bolje da se ne zna pa sam joj koliko puta rekla da to nikome ne govori jer će ispasti primitivno glupa
kad mi je najviše potreban mir (tijekom postupka i poslije ET-A) mama mene opterečuje svojim problemima
N. im nije prvi unuk pa im nije tako bitno
Svekrva i svekar nisu se previše miješali pa čak i kad sam govorila da će nam trebati financijska pomoć ako se bude plačalo ali zato kad se mali N. rodio stvarno su se iskazali jer ipak im je to prvi unuk
Prije nego što smo dobili N. svi su se ponašali kao da ćemo se rastati
neki "prijatelji " s mi govorili "da promijenim "pijevca"" e pa ova kokoš dok god može nesti jaja će pokušavati
Moja mama je kod mog prvog postupka bila previše okupirana sestrinim razvodom pa je moj problem bio očito u drugom planu. Čak sam je jednom prilikom skoro ostavila na benzinskoj u Ravnoj gori jer je neprestano pričala o razvodu...A ja luuuuuda! Znam da se brine, ali najgore je što to znam od drugih a ne od nje same, radije će pitati druge nego mene kako se osjećam! Naučena je da sve više-manje radim samostalno bez njene pomoći, pa je očito mislila da mi ni sad ne treba ništa, pa ni rame za oslonac.
A tata... on je više po onoj staroj "tiha voda brege dere", i bez obzira na svaki intervju obavezno pojača tv do daske i viče na svih da ušute jer ne čuje što onaj "međed" laže...
Na sreću, moja sveki je za razgovor mrak! Kao i moja sestra, koja od razvoda svaki dan pita sve iznova, da ne bi slučajno koji podatak o nama i MPO zaboravila...
Volim vas sve!
Posljednje uređivanje od Snekica : 22.03.2010. at 20:17
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom