Svaka komunikacija uživo mislim da nema takvu težinu kao ona napisana na face-u. Uživo rečeno traži instantnu spretnost oslovljenog da odgovori; na face-u on ima vremena promislit, ljutit se, skanjivat...i preuveličavat...
Da mi neki stari susjed dobaci pred kvartovskim dućanom nešto neprimjereno, polupijan, teta u dućanu bi odmahnila rukom , drugi polupijanac bi se nakesio, al sutra nikom ništa.
Na face-u riječi dobivaju i simbolično te skriveno značenje, napisane su, svatko može o njima komentirati...što je, mislim, najvažnije, nemaju konteksta, otvaraju prostor za bezrazložno komentiranje koje kod djece može imati loše posljedice.

Ističem i ono što je Zdenka navela, djeca su face-prijatelji starijih (rođaka, prijatelja) koji imaju razinu komunikacije koju djeca ne mogu ni shvatiti nit prožvakati. To je razina koju smo mi već doživjeli u kafiću u 2 ujutro, ne mora bit ništa sporno, al djeca su u kontaktu s tim prije nego su se uživo zatekli u kafiću u 2 ujutro. Djeca nemaju konteksta. To vidim kao problem face-a