život s dvoje klinaca

[Inja55]

mame s dvoje klinaca male razlike javite se!
zadnjih dana sam u totalnoj komi.
imam klince curicu i dečka razlike 22 mjeseca. sve je super krenulo nakon poroda, ni smo je puno pripremali za bracu i jako je to dobro prihvatila. ja sam nakon poroda nastojala više se okrenuti njoj, ona je sudjelovala u dojenju, presvlačenju, tješenju, čak je i sama cikila al je odustala kad je jednom potegnula mlijeko...
kad god bi ja sinčića dojila uvijek ali uvijek bi čitala s njom slikovnice, mazila se, ona bi ga "držala" da podrigne, ma sve kao iz bajke.
on napunio 6 mjeseci i počeo čapati njezine igračke pa se ona počela ljutiti i tu nismo ništa forsirali, pa na kraju krajeva to su njezine igračke, samo je znamo pitati da ona odabere igračku koju bi posudila braci i to uvijek upali. ujutro čim silazimo na doručak ona odmah trči izabrati jednu igračku za njega. ma predivno.
imamo u dnevnoj sobi veeeeeeeeeeliki tepih na kojem se ona uvijek igra, a i sina tu stavim, pa doslovno cijeli ručak mogu skuhati a da ni ne znam za njih. oni su mi u vidnom polju, uživam ih gledati ona tu i tamo dolazi po koju kuhaču, ribalicu, lonac i sl. da bi svojoj ekipi bebicama skuhala ručak. njemu je dovoljno da ima svoji sekicu u vidnom polju icijeli svijet je njegov.
prošlu nedjelju počela je iznenada, bez ikakva povoda naguravati bracu, mi nismo previše filozofirali, rekli, gle boli ga, pa plaće, ajde braco ništa strašno, bla, bla....
zatim mu uzme nogice i počne ih silno stiskati (on se jasno rasplače ko kišna godina).
ja sam malo počela pratiti i skužila da se to dešava samo kad smo MM i ja skupa doma. ako je jedno od nas solo, onda je sve super...
u petak sam bila cijeli dan s njima solo doma i oko 5 je ona počela gurati bracu, ja sam bila na izmaku snaga i žđarila je u kaznu (zato što je gurnula bracu - sad bi se živa požderala i plače mi se od muke). kao da mi se sva negativna energija kanalizirala u tom trenutku i fuj užas,bljak.
znam da nema savršenog roditelja ali to je bio najgori mogući trenutak za tu idiotsku kaznu u kojoj je od rođenja bila samo jedanputa (a i to je bila neka glupost).
anyway, totalno sam uprskala stvar i čini mi se da je postala više ljubomorna
help, kako da popravim stvari?

[pikula]

i ja sam dom s dvoje -razlika je 28 mjeseci. Curka sad ima 9 i već je puno lakše. Mislim da se rijetko tko javlja na ovakve postove jer mi s dvoje zaspimo prvom prilikom :D . Teško je ali se isplati moj dominik seku sruši kad god ona pokuša hodati i nije baš nježan, ali zato kad si daju puse... Samo strpljivo i što su bliskiji sada - kako god bilo teško- to ce biti bliži i kad budu veći i manje će nas gnjaviti :D Zezams e, ali nema druge. Dodo ne ide u vrtic i mi se igramo,čupamo, spavamo na refule,ali zato kod dr. on čuva svoju seku i vodi je na pregled ko veliki i svi se dive pa sam ponosna, a očaj i umor zaboravim odmah. Teško je al brzo prolazi i brzo vidiš rezultate. Drš se

[NanoiBeba]

Kak misliš da se rijetko netko javlja na ovakve postove. pa ima tu na forumu puno cura koje su već progurale dvoje klinaca male razlike, šteta što ne radi pretraživač jer se puno pisalo o tome.

Mogu vam samo reći da će s vremeno biti lakše - iako mi imamo faza velike ljubavi ali i velike svađe.

[Mukica]

kak pretrazivac ne radi???
radi!!!

[NanoiBeba]

o fala, mislila sam da ne. ja sam u nekom prošlom vremenu.

[Poslid]

Nije da se ne javljamo. Ne znam kaj da ti napišem. Meni je ovo tvoje (do pojave problema) djelovalo savršeno.

Aleks i Rahela su isto 22 mj. i gnjave jedan drugoga do besvjesti. Kod nas to nije samo jednosmjerno. A onda se još umiješa i Anja i ... kaj da ti dalje pričam Pogledaj ovdje

[pikula]

puno hvala za link stvarno me razveselio i utjesio. sori ja nisam do sad naletila na visestruke mame, valjda nisam bila dovoljno revna. oprostite jos jednom.

[Inja55]

cure,
mislila sam na AP s dvoje djece!!!!
Kako reagirati na sve potrebe svoga djeteta ako imaš dvoje. Ja pokušavam ali to je iscrpljujuće do krajnjih granica. Sebe, ako uspijem počešljati dobro je a kamoli oprati zube......

Naime, znam da je prva godina najvažnija, ma i sve druge ali naj... u uspostavi veze te prve veze među braćom je baš prva godina.
I bogami je teško.
Zato se i pitam zašto se cure na AP s dvoje djece javljaju rjeđe nego s jednim?

zna li netko razlog?
malo vremena?
nemoguće provoditi AP?
ili nešto treće?

Nedostatak vremena

I kod nas je razlika 22 mjeseca, ali moram pokucat u drvo i reći da većih ispada nismo imali.

Nažalost, u nekim je situacijama potrebno napravit 'trijažu' i odrediti čije su potrebe bitnije...

Ako Filip vrišti jer je kakan ili se upravo lupio a Karlo cendra za čokoladom, pogodi kojem ću dat kompletnu pažnju?

Imamo scene gdje K ide lupit F, ili slučajno ili namjerno, ali to rješavam većinom tako da prvo primim i pomazim Filipa, a onda kažem Karlu jasno i glasno da se bebu ne smije tući, smije li se tući bebu? On kaže 'ne, ne, mama, ne, ne', i dođe mu dat pusu...nakon toga su opet super...i tako u krug...

[snorki]

mame s dvoje klinaca male razlike javite se!
zadnjih dana sam u totalnoj komi.
imam klince curicu i dečka razlike 22 mjeseca. sve je super krenulo nakon poroda, ni smo je puno pripremali za bracu i jako je to dobro prihvatila. ja sam nakon poroda nastojala više se okrenuti njoj, ona je sudjelovala u dojenju, presvlačenju, tješenju, čak je i sama cikila al je odustala kad je jednom potegnula mlijeko...
kad god bi ja sinčića dojila uvijek ali uvijek bi čitala s njom slikovnice, mazila se, ona bi ga "držala" da podrigne, ma sve kao iz bajke.
on napunio 6 mjeseci i počeo čapati njezine igračke pa se ona počela ljutiti i tu nismo ništa forsirali, pa na kraju krajeva to su njezine igračke, samo je znamo pitati da ona odabere igračku koju bi posudila braci i to uvijek upali. ujutro čim silazimo na doručak ona odmah trči izabrati jednu igračku za njega. ma predivno.
imamo u dnevnoj sobi veeeeeeeeeeliki tepih na kojem se ona uvijek igra, a i sina tu stavim, pa doslovno cijeli ručak mogu skuhati a da ni ne znam za njih. oni su mi u vidnom polju, uživam ih gledati ona tu i tamo dolazi po koju kuhaču, ribalicu, lonac i sl. da bi svojoj ekipi bebicama skuhala ručak. njemu je dovoljno da ima svoji sekicu u vidnom polju icijeli svijet je njegov.
prošlu nedjelju počela je iznenada, bez ikakva povoda naguravati bracu, mi nismo previše filozofirali, rekli, gle boli ga, pa plaće, ajde braco ništa strašno, bla, bla....
zatim mu uzme nogice i počne ih silno stiskati (on se jasno rasplače ko kišna godina).
ja sam malo počela pratiti i skužila da se to dešava samo kad smo MM i ja skupa doma. ako je jedno od nas solo, onda je sve super...
u petak sam bila cijeli dan s njima solo doma i oko 5 je ona počela gurati bracu, ja sam bila na izmaku snaga i žđarila je u kaznu (zato što je gurnula bracu - sad bi se živa požderala i plače mi se od muke). kao da mi se sva negativna energija kanalizirala u tom trenutku i fuj užas,bljak.
znam da nema savršenog roditelja ali to je bio najgori mogući trenutak za tu idiotsku kaznu u kojoj je od rođenja bila samo jedanputa (a i to je bila neka glupost).
anyway, totalno sam uprskala stvar i čini mi se da je postala više ljubomorna
help, kako da popravim stvari?

Kod moje djece razlika je 16 mjeseci (nadam se da sam dobro izracunala) i trenutno nam, je kao sto kazes - koma
Edita bi se igrala i sa nama i sa Samijem, a ne moze, jer se mi u velikoj mjeri posvecujemo njemu. Jednostavno, on je postao zahtjevniji.

Iz tog razloga sam i ja pala u komu, jer imam osjecaj da totalno zapustam starije dijete. Sami je jucer napunio sest mjeseci i postaje pravi radoznali decko koji vise nece da lezi u svojoj lezaljci. Ona nam je jako pomogla, a sad vidim da cu morati smislit nekakav novi dnevni plan. Dok je on lezao u lezaljci ja sam se mogla posvetiti Editi tako sto bih crtala sa njom, ili skuhati rucak. Sad nista ne mogu od toga.
On bi se samo nosao. Meni ruke otpadose, jer dijete ima nesto malo manje od 9 kg.
Jucer sam u svoj frci zaboravila presvuc Editu, tako da je djetetu sve kroz pelene protopilo. Kad nisam umrla od griznje savjesti.

Primjerice, sinoc je on dobio nekakav napad vristanja da sam ga ja dva debela sata nosala. Cak nisam uspjela Editi dati veceru. Onda sam Samiju dala kasicu, a Edi je dosla sa dvije kasike i sve mu pojela. Uspjela sam Editi dati veceru tako sto sam Samija spustila u stolicu za hranjenje (znam da mu jos nije vrijeme za sjedenje, ali jednostavno nisam imala izbora)

Evo sad su malo ko mirni, jer sam samiju dala nekakvu Editinu igracku koja svira, a ona po svom obicaju crta.

Eto, i meni treba nekakav recept kako da spasim ovu situaciju? :shock:

[Audrey]

Ja se svako malo zbediram (obično kad s klincima gledam album sa slikama) što skoro pa nemam pojma kako mi je rasla kćer i što se s njom događalo u periodu od Tomicinih par tjedana do skoro godine dana. A sama sam sebio govorila kad sam ostala po drugi put trudna kako ću morati paziti da je ne zapostavim kad se beba rodi, kako ću morati odvajati vrijeme i aktivnosti samo za nju... Ali, i oko zdrave bebe ima puno posla, a Tomica je imao i gastroenteroloških problema koje smo obrađivali mjesecima, i nije mi uspjelo. Kad gledam njene slike iz tog doba, situacije u kojima je fotografirana i njen izgled tada, onda vidim što je sve radila bez mene, kako mi je iz djeteta izrasla u djevojčicu mimo mene, i bude mi grozno.

[bdina]

Moj život je s troje klinaca, razlike 0 i 20 mjeseci i moram reći da kad nebi bilo mog tate i povremeno mame koji starije dvoje prošeću povremeno vani dok MM radi, nitko od nas nebi ni udahnuo svježeg zraka, a od AP nebi bilo ni A ni P. Ovako ja donekle uspijevam to prakticirati, ali inače bih pukla i mogla bih se non stop derati na sve njih. Istovremeno osjećam ogromnu grižnju savjesti što se s Karlom i Brunom više ne mogu sjest na pod i kao prije samo nizati pametne aktivnosti jednu za drugom, što ih ne mogu više ni prošetati sama vani, jer Lucija jednostavno ne podnosi kolica, a i u marami traži samo akciju.
Dobro oni me imaju stalno uz sebe i ja se trudim da se svejedno puno igramo, ali to je sve u kratkim intervalima, znači nekakvo skrivanje po stanu, natjerivanje, kreveljenje, pjevanje i sl. Otkad se Lucija rodila traže da spavaju i oni samnom, pa i to radimo, da me bar po noći imaju više uz sebe, da ih mogu pomazit i poljubit dok spavaju.
Lucija je stvarno vesela beba, ali i jako zahtjevna, jedva da ikad spava i nikad ne zaspi sama. A i već je navikla da je ovo dvoje bude vrištanjem i sličnom bukom, pa i kad zaspi, sama se budi za cca 20-30 min. I po noći se budi nebrojeno mnogo puta, a zadnjih par dana iza 6 ujutro više ni ne spava, samo doji u polusnu. Ako se ja pokušam izvući odmah protestira.
Eto, ako se sjetim još nečeg - javim.

[Didi]

Evo još jedan prijavak
Ja također glasam za razlog: nedostatak vremena, moj potpis se trebao promijeniti 29.8.2005. ali, vjerovali ili ne, ovo je moj prvi post nakon 4 mjeseca i 20 dana, a upravo je toliko stara naša mlađa djevojčica. Razlika je 17 mjeseci, dakle starija djevojčica ima 21 mjesec.
Searsa sam našla u očaju, tražeći blago rješenje za sitne nepodopštine za koje sam ja i svi u mojoj okolini dobivala po turu (neću, tantrumi i slično, svima poznato) i bacila se u proučavanje AP i skužila da većinu ionako već MM i ja radimo, skoro pa i nesvjesno.
I svi su govorili, kad se rodi mala beba, nju ćeš nahraniti, i ostaviti sa strane a bavit ćeš se velikom (bebom).
LAŽU, LJUDI, LAŽU!!!!!!
Mala beba je došla u velikom stilu, bučno od prve minute života, jednostavno nije podnosila spuštanje na bilo kakvu podlogu, u bilo kakvu ležaljku, na bilo kakav krevet... ma na bilo što. što ne diše, čije srce ne kuca i što ima mnju tjelesnu temperaturu od 37 stupnjeva... Nije silazila s ruku do dva i pol mjeseca, spavala je na meni, na MM, na ciki... htjeli, ne htjeli, ona je sama odabrala attachiranje. Poslčje svakog obroka je urlala po sat i pol, na rukama, naravno...
Starija je djevočica na to reagirala noćnim buđenjem i po 10 puta, vrištanjem, cendranjem, neposluhom(koliko dijete od 18 mjeseci može biti poslušno...)
Mlađu trpala u maramu, samo da se tu i tamo mogu posvetiti starijojj... o (ne)podršci okoline da i ne govorim:
"ostavi ju da se dere!"
"Vi ste ju razmazili"
"Malo joj je tvoje mlijeko, daj joj flašicu"
"Ostavi stariju u kinderbetu nek se dere, ne moraš ti s njom sjediti dok zaspe, velika je ona, to ona tebe namjerno zavlači i zadržava samo da budeš s njom" (daaaaaa, zna dijete što joj treba, op.a.,)
"Nemoguće da bi opet sisala, pa ne daj joj sad opet, tek je jela...)
"Kakva ti je to krpetina, šta si ju u to zamotala. idete u maškare?"

brrrrr, zaista ne znam što je bilo gore, slušati takve komentare ili sva "zbrka i kaos" koji je malena unijela u naš dom - u smislu da nismo mogli naći nikakav ritam, nismo ništa stizali, srećom je tata dosta kod kuće, no kad ode, ode na 7 dana i same smo potpuno, no ponekad se činilo da nas j dvoje velikih, premalo za dvije malene djevojčice.
Dani su bili beskarajan slijed, previjanja, jedne za drugom, kakice, piškenja, pelena hrpa (mea kulpa - jednokratnih), hranjenje, uspavljivanje, tješenje... nosanje, opet pelene...

Noć je bila noć samo po tome što su sitni sati i što je vani mrak - mi spavali nismo, kad bi jedna ušutila, druga se javila, probudila prvu, pa obje u duetu, starija bi sok, mlađa je ljuta jer joj se spava, pa je starija ljuta jer ne može leći na mene, budući da seka već leži na meni, a ona na seku ne smije, onda zaspe druga, i upravo je prošlo sat i pol od zadnjeg hranjenja pa je beba opet gladna, pa plače jer mama nije imala spremnu ciku (tih nekoliko sekundi koliko je potrebno da dignem majicu joj je bilo predugo čekati)....

I sve se to MORALO tako događati, cry it out nama nije nije bila opcija, i podnoslili smo sve junački, iako nisu bili rijetki dani, a bome i noći, da sam (pišem u svoje ime) zaista bila na rubu sloma, neispavana, izmoždena, znojna, gladna, žedna, punog mjehura po nekoliko sati.... moje osnovne fizičke potrebe su bile u trećem planu jer sam željela svojoj djeci pružiti sve što traže... no bilo je toliko strašno, da sam osjećala da se pretvaram u čudovište koje je u stanju svašta učiniti i pitala sam se imam li je zaista snage i mogu li ja to, i trebam li zaista sebe POTPUNO dati njima dvjema... O još nekim ružnijim mislima neću niti pisati jer ih se sada stidim i želim ih zabvoraviti...

No, mala beba sad ima 4 i pol mjeseca i nekako se sve sredilo, ima koliko toliko stalan ritam spavanja, starija se uskladila pa nas sad već i češće nagrade s kojih sat do sat ipol dnevno kad OBJE spavaju, a mi možemo malo odahnuti (čitaj kuhati ručak, obavljati nuždu u miru - grin, grin - , peglati, spremati, ili, (na ovom sam beskarjno zahvalna) ČITATI Searsa ), navečer su obje u krevetu do 21 h... i ja, eto, nakon skoro 5 mjeseci ponovo danas čitam forum i čak sam se usudila i nešto napisati - na kraju se i odužio taj moj post...

Ali još uvijek me peče savjest zbog toga što mi je malena stalno na rukama, a starija dobiva živčane i užurbane mrvice mog vremena, pogotovo kad smo same... kad nismo, opet je isto, jedno nosi malenu, drugo ili kuha, ili sprema ili radi već nešto, no trudimo se, zaista se trudimo da dobije svu raspoloživu pažnju. Kad počne vrištati i cendrati, penjati se na moguća i nemoguća mjesta, raditi male nezgode.. onda znam da traži pažnju i da je to već kritično... i radim ono što je netko već spomenuo... ostavljam malenu, u udobnom gnjezdu, da nas može vidjeti, s omiljenim igračkama, okrećem se starijoj djevojčici... pa makar malena i plakala koju minutu....
I naravno, uz grižnju savjesti, što me sad mlena traži, a ja nisam ne raspolaganju...

Kažu da će nam biti super kad malo narastu.... vjerujem, ne znam sigurno...
A rekli su i da je s drugom bebom lakše.... to su lagali, to zna sigurno...

Pusa i držite se...

[MajaMajica]

Ja se svako malo zbediram (obično kad s klincima gledam album sa slikama) što skoro pa nemam pojma kako mi je rasla kćer i što se s njom događalo u periodu od Tomicinih par tjedana do skoro godine dana. A sama sam sebio govorila kad sam ostala po drugi put trudna kako ću morati paziti da je ne zapostavim kad se beba rodi, kako ću morati odvajati vrijeme i aktivnosti samo za nju... Ali, i oko zdrave bebe ima puno posla, a Tomica je imao i gastroenteroloških problema koje smo obrađivali mjesecima, i nije mi uspjelo. Kad gledam njene slike iz tog doba, situacije u kojima je fotografirana i njen izgled tada, onda vidim što je sve radila bez mene, kako mi je iz djeteta izrasla u djevojčicu mimo mene, i bude mi grozno.

tako si me rastužila..

didi, sad možeš promjeniti popis :smile:
cure, beskrajno sam vam zahvalna na ovim iskrenim postovima
sve vas

[MajaMajica]

didi, htjedoh reći potpis

[Inja55]

Draga Didi,
ovaj tvoj post kad čitam kao da vidim svoj život.
Doista ti zahvaljujem na iskrenosti sad bar znam da nisam sama u ovim "mukama".

Sretna sam jako s ova naša dva anđelčeka al doista ako im se bezuvjetno posvetiš ne ostaje ti niti minute života za sebe.
A ja to želim.
I mislim da bi mojoj djeci daleko više koristila odmorna nego potpuno krepana mama.
Nažalost sami smo s klincima i nemamo pomoći osim moje mame koja dođe, dobro čitate jedanput tjedno po 4 sata!!!!!

Hvala bogu na predivnom mužu koji svaki dan trči s posla da mi pomogne oko klinaca. Bez njega bi već bila u pokojna.

Sin će za koji dan napuniti godinu i konačno se nazire koliko, toliko prospavana noć pa se da lakše disati. Ali se zato javljaju potpuno drugi odgojni momenti.
Ja živim pod onim poznatim sloganom - Dok traje obnova nema odmora, tj. Dok klinci ne narastu, nema odmora; a moja mama veli da ga više nikada neće ni biti.
Kako optimistično!

[Ifigenija]

Ja sam očito štrepsa vrhunaska jer se na sve vezano uz djecu pripremam po godinu unaprijed Evo, kod nas jedan jazavac od skoro devet mjeseci i iza nas svašta, pretežno divno i predivno i krasno ali i užasan period od nespavanja, buđenja i svega i svačega.

Sada spava, zadnjih tjedan dana si čovjek i cicu po noći izbacio (skoro pa sam...), puno nam pomognu svekiji (dugo je trebalo da se naviknemo jedni na druge; sada kužim kako ih hendlati i zauzvrat da smo svi sretni, a Jazavac ponajviše), a meni se bliži odluka - ići odmah na drugo ili ne.

Ja sam to željela. Želim puno djece, za početak troje, al bilo je dana kad sam skoro odustala od toga jer - preteško je.

Sada se već dvoumim jer stvarno želim još djece, vidim kako brzo prolaze najteži dani, uskladila sam čuvanje s didom, bakom i sekom, a i muž mi je stvarno super na pomoći...,

Iskreno - stignem ja dosta toga za jednu mamu malog djeteta (čitati, forumašiti, družiti se), ali nisam mislila da je roditeljstvo baš takvo odricanje, nekako sam ja to sebi puno revijalnije predočila. I kad pomislim - još godina teškog odricanja, gužve, stresa, nervoze, panike, užasa pitam se jesam li spremna. A opet - želim još djece.

Pa se pitam da li da pauziram koju godinicu, ili bar još godinu dana prije nove trudnoće ili da se bacim naglavačke i snalazim se kako stvari budu dolazile.

Moram reći da smo muž i ja, bar ja tako mislim, SUPER roditelji 8) - dosta teorije smo svladali prije nego se beba rodila, nešto dopunili praksom i zapravo - osjećamo se kompetentni za dalje.

Ali taj umor, to odricanje....

I još kad bih znala da će druga beba biti snažna, otporna, hrabra, samostalna ko ovaj naš bebač... I da li želim još jedno ili želim posvetiti se Jazi dok malo ne stasa... joj nemam pojma.

Kaj vi mislite

[Ifigenija]

Ja sam očito štrepsa vrhunaska jer se na sve vezano uz djecu pripremam po godinu unaprijed Evo, kod nas jedan jazavac od skoro devet mjeseci i iza nas svašta, pretežno divno i predivno i krasno ali i užasan period od nespavanja, buđenja i svega i svačega.

Sada spava, zadnjih tjedan dana si čovjek i cicu po noći izbacio (skoro pa sam...), puno nam pomognu svekiji (dugo je trebalo da se naviknemo jedni na druge; sada kužim kako ih hendlati i zauzvrat da smo svi sretni, a Jazavac ponajviše), a meni se bliži odluka - ići odmah na drugo ili ne.

Ja sam to željela. Želim puno djece, za početak troje, al bilo je dana kad sam skoro odustala od toga jer - preteško je.

Sada se već dvoumim jer stvarno želim još djece, vidim kako brzo prolaze najteži dani, uskladila sam čuvanje s didom, bakom i sekom, a i muž mi je stvarno super na pomoći...,

Iskreno - stignem ja dosta toga za jednu mamu malog djeteta (čitati, forumašiti, družiti se), ali nisam mislila da je roditeljstvo baš takvo odricanje, nekako sam ja to sebi puno revijalnije predočila. I kad pomislim - još godina teškog odricanja, gužve, stresa, nervoze, panike, užasa pitam se jesam li spremna. A opet - želim još djece.

Pa se pitam da li da pauziram koju godinicu, ili bar još godinu dana prije nove trudnoće ili da se bacim naglavačke i snalazim se kako stvari budu dolazile.

Moram reći da smo muž i ja, bar ja tako mislim, SUPER roditelji 8) - dosta teorije smo svladali prije nego se beba rodila, nešto dopunili praksom i zapravo - osjećamo se kompetentni za dalje.

Ali taj umor, to odricanje....

I još kad bih znala da će druga beba biti snažna, otporna, hrabra, samostalna ko ovaj naš bebač... I da li želim još jedno ili želim posvetiti se Jazi dok malo ne stasa... joj nemam pojma.

Kaj vi mislite

Sada spava,

zadnjih tjedan dana si čovjek i cicu po noći izbacio (skoro pa sam...),

puno nam pomognu svekiji
...

Iskreno - stignem ja dosta toga za jednu mamu malog djeteta (čitati, forumašiti, družiti se)

...


Ali taj umor, to odricanje....

Oprosti, ali koje odricanje?

Imas JEDNO dijete koje spava po noci.
Imas i pomoc sa strane.
Imas i drustveni zivot.

I to nakon samo 9 mjeseci. O kakvom crnom odricanju ti pricas?

[momze]

Oprosti, ali koje odricanje?

Imas JEDNO dijete koje spava po noci.
Imas i pomoc sa strane.
Imas i drustveni zivot.

I to nakon samo 9 mjeseci. O kakvom crnom odricanju ti pricas?

Dille, nemoj plasiti zenu. Mislim da bi svi koji misle da im je tesko, trebali procitati tvoju pricu sa izleta (vise se ne sjecam gdje sam ju procitala...)

Mislis ovu ovdje?

[momze]

da,da - to je to!! fakat luda prica tj. fakat ti nije dosadno u zivotu!

[Samoborka]

Hello, svima!
Budući nisam stizala ranije dolaziti ove forume kucnuo je i moj trenutak. A evo moje priče koju ne znam otkud početi, al mi ne zamjerite jer je želim s vama podijeliti!

Imam dvoje djece, dečko Daniel 6 i pol, i curica Andrea 4 i pol. Imam svoj životni križ. Prenosnik sam hemofilije. Rijetke bolesti u nas Hrvata..., genetsko nasljeđe. Inače kraljevskog porijekla iz Engleske i Rusije, pa se tješim što imam takvu krv :) :)

Dugo sam čekala uopće da rodim. 5 godina braka - u zadnjoj godini 1 neuspješna trudnoća i smrtni slučaj - otac.

Nakon dve godine ponovno trudnoća, ali i u 3 mjesecu opet smrtni slučaj - brat hemofiličar. A ja... :/ :? Saznala sam na vrijeme da nosim dječaka, ali nisam se dala pokolebati jer sam imala 100% osjećaj da će sve biti u redu sa mojim dječakom. UZ BEZOBRAZNO GUNDRANJE DOKTORICE SA PEDIJATRIJE (... PA JESTE VI MAMA NORMALNI, PA DA LI ZNATE ŠTO MOŽE BITI S BEBOM..., a trudovi užasni) UGLEDALA SAM SVOG PRVIJENCA.

Srećom u nesreći IZDRŽALA SAM, ali kasnije... GROZNO.

Sve je krenulo nekim normalnim tijekom nakon stresa, šoka i sl... Sa dva mjeseca starosti odlazak na Rebro da se uvjerimo u kakvoj smo situaciji sa Danielom.

NARAVNO, IMA BOGA :angel: NALAZ JE BIO OK!!!

Pa da malo skratim, nakon kraćeg vremena ja opet trudna. Uopće se nisam osjećala spremnom za još jedno dijete, ali DRAGI BOG je tu. Više nisam htjela da znam kojeg je spola dijete jer... TEŠKO SAM PRIMALA INFORMACIJU SAMO U RAZMIŠLJAJU ŠTO AKO JE DEČKO!!!

I došla je moja Andreica. Daniel ju je od starta obožavao, svaku večer davao je bebi u tibi maminoj pusu za laku noć. A kad se rodila, hranio ju je. Nije mi dozvaljao da ona plače, tako da je to bila moja velika sreća.

Ali moja depresija lagana je došla na vidjelo i još uvijek se borim sa njom! Inače sam u kućanstvu sa starcima što mi je u puno slučaja pomoglo, ali i isto tako odmoglo. Pogotovo što se ticalo mojih stavova u odgoju.

Tek prije godinu dana istinski nosim cvijeće i lampaše na grob svog brata.

Ovi retki su mi puno pomogli. Ne samo zato što sam ja izbacila iz sebe ove riječi već i zbog toga što mogu uvidjeti da nije SAMO MENI bilo teško...

Pozdrav, Samoborka - dotepenka!!!

[branka1]

Pozdrav, Samoborka, od još jedne

Ima, nas, ima.......sve više :D

[Samoborka]

Naravno, da će nas biti sve više.

Zar ne???

Obnavljam topic.

Moja aritmetika vremenskog resursa.

Kad nemaš djece nisi svjestan koliko imaš slobonog vremena.
Kad imaš jedno dijete, postaješ svjestan koliko si imao vremena onda kad si bio bez djece.
Kad imaš dvoje male djece postaješ svjestan koliko si imao vremena kad si imao jedno dijete. I tako po nekoj nelineranoj funkciji.

S dvoje djece imaš četverostruko manje vremena nego s jednim. zašto i kako: pa eto..trošiš vrijeme na jedno, trošiš vrijeme na drugo i još dvostruko više na proizvode njihove interkacije: igre, svađe, prljanja, brljanja....and so far and so long...neću ni zamisliti što će biti uz treće...ali Bog voli hrabre

[Natasa30]

Dille

[Mejra's mommy]

Mejra je 26 mj. starija od Ahmeda. Za sada je sve super. KUC KUC. Tepa mu, ljubi ga, donosi mu sipere, pelene, igracke. Neda da place. Sta ce biti poslije sam Bog zna. Uzivam dok mogu.

Ona je jedino ljubomorna na njega kada je npr. pospana a ja bracu hranim. Onda mi veli "nemoj njega, cuvaj mene" Onda smo skuzili kako se sve troje maziti. Za sada me da dijelit, a briga me hvata posto je Ahmed sve veca i veca maza...kada budu oboje plakali daj meneeeeeee uzmi...

[buby]

Mislis ovu ovdje?

i

[buca]

Mislis ovu ovdje?

i

da, i ja sam tek sad pročitala priču. nasmijala sam se do suza

[Audrey]

Virgo, mogla bih te potpisati, kao da su moje riječi... osim onog s trećim djetetom (ja ipak nisam toliko hrabra).