Citiraj ivanche prvotno napisa
Ne znam kako je sada s bolonjcima, ali kada smo se mi upisivali, na prof. smjer su se upisivali oni koji u prvom roku nisu upali na ing., zatim kada su ljudi 8.put pali ispit na ing.smjeru su se prebacili na prof. i kada su pali istu godinu dva puta opet su se prebacivali na prof. Naravno, da sada priupitaš ikoga od tih profesora reći će ti da su baš željeli biti profesori
Ne znam baš da bih se složio sa ovim. Nas je na 4. godini bilo samo 14 na smjeru profesor matematike i informatike. Većini je taj profesorski smjer bio prvi izbor. Znam da meni jest. Upisao sam fakultet na 1. roku, i to odmah profesorski smjer. Ne bih se baš na gore navedeni način bavio generalizacijama. Iznimki naravno uvijek ima, ali one su baš to - IZNIMKE.

Ova tema mi je super došla da s vama podijelim svoje razmišljanje koje sam baš danas napisao na forumu matematičkog odjela PMFa. Jedna kolegica je zapravo istaknula baš ovaj topic i rezimirala da su nastavnici zbilja vrsta pred izumiranje...

Ovo je ono što sam napisao na forumu PMF-MO:

Nije to nikakva tajna. Mladim ljudima je ipak egzistencija jako bitna. Možda i bitnija od ljubavi za nekim poslom.... Ovo ljeto sam sreo jednu kolegicu koja je završila matematiku, radi u jednoj državnoj firmi. Plaća njoj: cca 7000 kn. Plaća meni: 3900 kn (nakon položenog stručnog oko 4500 kn). Uz to njoj firma, ukoliko je dotična kolegica to voljna, plaća postdiplomski. Ja ako ga želim pohađati, moram ga platiti sam. Nema šanse da se i jedna škola odluči nastavniku platiti postdiplomski, pa čak ni onaj postdiplomski metodike (koji, uzgred rečeno na PMF-MO ne postoji; ali postoji na UF opći metodički, ali ga MO ne priznaje). Pa čak bez obzira što se i na taj način itekako podiže kvaliteta nastave i, dugoročno gledajući, ima višestruke koristi po naše društvo. Čak i ako se persona odluči na svoju ruku platiti i završiti postdiplomski iz metodike, po Kolektivnom ugovoru zaposlenika u osnovnom/srednjem školstvu, ima pravo na 7% veću plaću (u slučaju magisterija) i 14% veću plaću u slučaju doktorata. Međutim, nemalo puta se dogodilo da škole/MZOŠ odbijaju povećati plaću nastavniku na temelju toga pod izlikom "Magisterij/doktorat nije potreban za radno mjesto na kojemu radiš". Dakle, ja sa plaćom, kakva već je, budućnost mogu vidjeti eventualno u narednih godinu dana, bez perspektive jer je sustav jednostavno ne dozvoljava. A netko sa plaćom o kojoj ću ja moći samo sanjati ima širom otvorena sva vrata. No dobro, odavno sam zaključio da su stvari u našoj državici totalno naopako okrenute - obrnuti Robin Hood - uzmi siromašnima, plati onima koji imaju.

Veli meni jedan klinac prije par dana na nastavi "Profesore, vi imate plaću 4000 kn, a moj tata vozi vlak i ima duplo veću plaću od vas! Vi imate završen fakultet, a on jedva završio srednju školu." Što onda reći na to? Poklopit se ušima i nastaviti raditi svoj posao ponosno, najbolje što mogu. Kaže kolegica danas u zbornici da ona laže kad je pitaju za plaću jer ljepše zvuči da ima 4800 nego 4500 kn (tek je položila stručni). Na to sam je rekao da ja namjerno ne lažem plaću nego kažem istinu, pa da ljudi koji me pitaju za to vide koliko smo zbilja potplaćeni. I nadam se da će se barem Adlešička crveniti kao rak kad joj to netko spomene, jer je i ona sama nastavnica i trebala bi znati koji je to krvavi posao!

Ali nije ni to smak svijeta. Smak svijeta je što su nastavnici danas potpuno degradirana profesija. Nekoć su bili cijenjeni ljudi, ipak su oni ti koji odgajaju našu/vašu djecu. Danas su to bezdušni tlačitelji koji mrcvare jadnu djecu i krše im pravo na bezbrižno djetinjstvo i igru. Hvala novinarki Ivani Kalogjeri-Brkić (Jutarnji list) i pravobraniteljici za djecu. A nitko, NITKO! ne vidi što se događa kada se svjetla na pozornici ugase i ostanu nastavnici sami sa djecom. Tada se događa omalovažavanje od strane neke djece. A kako i ne bi kad im društvo daje za pravo. Makar prešutno.

Jedan kolega je prije par dana uzeo sve članke koje je objavila slavna IKB (Jutarnji list) o nastavnicima u zadnjih nekoliko mjeseci. Kad god je bila priča o nastavnicima, sugovornici su joj bili:

3 sveučilišna profesora
1 znanstvenik
1 dekan
7 ravnatelja
2 privatna poduzetnika
1 službenik Ministarstva
1 službenik županije
1 službenik državne agencije
1 dužnosnik hrvatske obrtničke komore

0 (nula) nastavnika.

O čemu mi pričamo onda? Živjelo objektivno novinarstvo i Republika Hrvatska.

Na kraju da napomenem, ja svoj posao obožavam i ne bih nikad mogao raditi u nekom uredu ili voziti vlakove. Ali kad pogledam sve ovo što sam gore napisao.....pa zar je onda čudno da ljudi ne žele raditi u nastavi?!